Moskva, 2014.
***********
„’Učenik čarobnjaka’ — devedeset posto — izmišljena knjiga. Ja sam samo htio pokazati da sam i ja bio dijete… meni sada duša plače… ja sam tada sve redom čitao, za sve se interesovao, sve htio da znam… evo, umrijeću i spaliće me, spaliće… Kao što su Botvinika spalili… Ja neću da me spale…
Ne, G. me povodom biblioteke nije zvao, pa i šta ako dođe, kod nas je sada sve zabranjeno, kupovati zabranjeno, prodavati zabranjeno, sve zabranjeno, šta samo kod nas nije zabranjeno… (Glas veoma slab, povremeno nerazumljiv, u slušalici nešto škljocnulo G. S.) — Ja mislim da nas prisluškuju, mene su, uostalom, čitav život prisluškivali, čitav život…
Ja mislim, još sedam-deset dana i mene neće biti, slabim iz dana u dan, i vid, i sve… Eto i Botvinik je imao problema sa vidom… Ja odlazim iz života, razumijete, G., odlazim. Ja znam šta će sa mnom biti… Znate li šta se događa s čovjekom poslije smrti? Eto, moju urnu na Novodevičje niko neće staviti, kao što se desilo s Botvinikom. Meni je 82 godine, shvatate, u tim godinama sve može da se desi u svakom trenutku… A kakve veze ima Smislov, njemu slave rođendane, jubileje obilježavaju, a ovdje — potpuno samovanje. Nikome potreban, nikoga, ništa… Kakvi šahisti? Kakav klub? O čemu vi govorite?
Žurite? Pa makar minut, makar minut još… Evo vi ćete sada izaći u grad, na Amstel, do Dama doći, do „Crvenog mosta“… A ja, eto… Ali ne zaboravite, ne zaboravite, dajte znak… Pa čime vi meni možete pomoći, ako je čitav život uzalud protekao, uzalud. Uzalud… A i ko mi pomoći može — niko. Meni nije krivo što ću umrijeti, krivo mi je što će sa mnom umrijeti čitav jedan sloj šahovske kulture… Pa još malo, možda mi sada razgovaramo posljednji put…“
On je shvatao da ću, bez obzira na sve zabrane, pisati o njemu, a možda je to negdje i želio. Kada je objavio da će sada govoriti potpuno otvoreno, činilo mi se da će se ispod maske one uloge koju je igrao čitav život pojaviti konačno pravi David Bronštejn, ali nikakvih otkrovenja nije bilo, sve se svodilo na prepričavanja poznatih tema i svaki put zvučalo je ime njegovog glavnog protivnika.
Sreo sam ga kada su na televiziji prikazivali Kijev, mnoštvo hiljada ljudi na Majdanu, ulicu gdje je nekada živio. Kao i skoro svako, on je sačuvao nostalgičnu vezanost za izgubljeni raj djetinjstva, i ispod debelog sloja kasnijih naslaga u njemu je živio dječak koji je skakutao ka šahovskom klubu Kijevskog Doma pionira.
Njegov intelekt je nastavio da se razvija, dolazilo je životno iskustvo, ali u svemu ostalom on je ostao tinejdžer. Čovjek u stalnom tinejdžerskom dobu je težak i sebi i drugima, koji ne žele da pamte sopstveno nezrelo stanje.
Kozerra, poznati fizičar Lev Landau, prisjeća se da „iz njegovih dječačkih manira, ono što on govori često na početku djeluje potpuno nerazumljivo, ali ako sa njim uporno razgovaraš, uvijek se osjećaš obogaćenim.“
Takav osjećaj poslije razgovora sa Bronštejnom rijetko me je napuštao. I, za razliku od Landaua, koji je uvijek težio ne sopstvenoj pravdi, nego „pravdi fizike“, uvijek je ostajao utisak da David želi prije svega biti neobičan, originalan.
U njegovom životu nije moguće izdvojiti tradicionalne faze: djetinjstvo, mladost, zrelost, starost. Ostajući u stanju tinejdžera, on je bio poluodrastao čovjek, nakon čega je odmah prešao u starost. Ali nije znao i nije htio biti starac, zauvijek je ostao uplašen tinejdžer koji ne zna da se izbori za sebe.
I nije li blistavo pogodio mladi Brodski:
„Ero, ne možeš li objasniti zašto (naravno, ne u masi), muškarci uporno ostaju zarobljeni u obliku tinejdžera? Osjećajni nektar im održava spoljašnju nevinost.
Šta je to: kazna ili dar?
Ili možda vrsta besmrtnosti?“
U javnost se pojavljivao izuzetno rijetko, uvijek u pratnji žene. Kontakt sa kijevskim šahistima praktično nije imao. Povremeno bi dolazio u klub „Vesnjanka“, gdje trenira šah tridesetak djece.
Posljednji put, godinu prije smrti, ispričao je nešto o sebi, htio je pokazati neku poziciju na demonstracionoj tabli, ali koliko god se trudio, nije mogao da se sjeti i zbog toga se veoma rastužio.
Poklonio je klubu dvije svoje knjige, potpisao ih je. Djeca, pripremljena od odraslih za posjetu velikom šahisti, gledala su ga širom otvorenih usta. Tražili su autograme, ali su dobili samo nekoliko: bilo je jasno da mu je bilo potrebno mnogo truda da stavi svoj potpis na papir.
Ljudi koje odrasli svijet ne prihvata, veoma često postaju najbolji prijatelji djece. Za odrasle oni nisu sasvim normalni, ali za djecu su puni šarma: odrasli, ali ipak nikada potpuno odrasli, šarmantni čudaci.
Kako im se činio mali, savijeni starac, nalik na patuljka iz bajki, kojeg su velike tetke i stričevi zvali šahovskim genijem?
Sa djecom je razgovarao vrlo jednostavnim jezikom; mnogima je ostao u sjećanju njegov savjet: „S hrabrošću postavite konja u centar, podržite ga pješakom i nikoga se ne bojte.“ Poslije toga djeca su počela da igraju, a on je šetao između stolova, ponavljajući: „Ne obraćajte pažnju na mene, ja sam samo došao da gledam…“ Ponekad bi stao kod neke table i sa bezbrižnim osmijehom gledao poziciju. Pred njim su bile iste one šahovske figure, iste one šahovske partije kao prije šezdeset godina, kada je prvi put došao u Kijevski Dom pionira. Ista igra koja mu je donijela toliko radosti i toliko tuge.
Posjetio je i Božićni turnir na kojem su igrali odrasli. Unaprijed je zamolio da ne bude nikakvih poklona: kod kuće, rekao je, ima oko stotinu pehara koje ionako nema gdje da smjesti. Prije dolaska se plašio da ga možda neće ni primijetiti: navodno je bilo slučajeva da je ušao na neki turnir, ali niko nije obraćao pažnju na malog invalidnog čovjeka koji se jedva kretao među stolovima. Ali dočekali su ga veoma toplo, aplaudirali su mu. Kada je odlazio, ponovio je još jednom: „Uzalud, uzalud sam posvetio život šahu…“
(Nastaviće se)