Piše: Vladimir Nejštadt
25. decembar 2025.
Najveća tajna Hladnog rata, koja, čini se, nije pretjerano zanimala glavnog kriptologa Britanije, i naš ultimatum Amerikancima
Ljeta 1950. godine u Njujorku su uhapšeni američki državljani, supružnici Džulijus i Etel Rozenberg. Optuženi su da su Rusima odavali državne tajne – informacije o nuklearnom projektu „Menhetn“. Presuda sudija bila je smrtna kazna. Svi napori svjetske javnosti da se supružnici rehabilituju (krivicu nisu priznali) pokazali su se uzaludnim: nakon dvogodišnjeg odlaganja pogubljeni su na električnoj stolici.
Poslije više od četrdeset godina Amerikanci su deklasifikovali operaciju „Venona“ (njeni prvi kodni nazivi bili su „Jade“, „Bride“ i „Drug“), zasnovanu na radio-presretanjima šifrovanih sovjetskih depeša još iz vremena Drugog svjetskog rata.
Dok su kriptolozi sila Osovine koristili automatske mašinske šifrere (prije svega „Enigmu“), sovjetske službe su se tada oslanjale na jednokratne šifrarnike – blokove sa jednokratnim ključevima. To je povećavalo otpornost šifrovane prepiske, ali je činilo proces tajnog pisanja znatno složenijim, a uz to je bio potreban ogroman broj tih blokova. U pojedinim slučajevima sovjetski kriptolozi su napravili grešku – ponovo su koristili iste listove iz šifrarnika, što se smatra ključnom pukotinom koja je omogućila grupi kriptoanalitičara, formiranoj još 1943. godine u Arlington Holu pod vođstvom talentovanog lingviste Meredita Gardnera, da postigne uspjeh.
Rezultat je bio otkrivanje postojanja sovjetskih špijunskih mreža u strogo povjerljivoj atomskoj laboratoriji u Los Alamosu, kao i identifikacija čitavog niza američkih (ali i britanskih, kanadskih itd.) „agenata Kremlja“, uključujući i Džulijusa Rozenberga, koji je s Moskvom sarađivao još od početka četrdesetih godina pod operativnim pseudonimima „Liberal“ i „Antenna“, a u tome mu je pomagala i supruga.
Britanske tajne službe uključile su se u „Venonu“ 1947. godine. Polazni materijal bila su radio-presretanja šifrovanih poruka koje je Centar slao londonskom rezidentu Borisu Krotovu, a u tim presretanjima pominjalo se osam kriptonima. U početku su identifikovana samo dvojica – članovi čuvene Kembridžke petorke, Kim Filbi i Gaj Bardžes.
Bilo koji od preostalih, neidentifikovanih kriptonima mogao je predstavljati špijuna unutar MI-5, tvrdi Rajt u svojim memoarima. I tako je prvi na koga su on i okupljeni oko njega isto tako opsjednuti „lovci“ posumnjali za saradnju sa sovjetskom obavještajnom službom bio zamjenik direktora MI-5 Rodžer Holis, odnosno međunarodni majstor dopisnog šaha Grejem Mičel. Njega su pratili toliko grubo i uporno da je vrlo brzo shvatio šta se dešava.
„Na televizijskom monitoru Mičel je pokazivao“, piše Rajt s nekom vrstom sadizma, „sve znake čovjeka koji se nalazi u dubokoj depresiji.
– Zašto mi to rade? – jednom je zajecao.“
Kako je Rajt smatrao, dokazi da je Mičel špijunirao za Ruse nikada nisu prikupljeni zato što je punopravnu istragu ometao Holis. Tada su opsjednuti špijunomanijom odlučili da u obradu uzmu – njega samog…
Profesor Kristofer Endru, istoričar MI-5, kao i zvanični sajt te službe – poriču da je Holis bio sovjetski agent. To nije potvrdio ni prebjeg Oleg Gordijevski. Ali to nije poljuljalo uvjerenje tvrdoglavog Rajta o „prodiranju krtica u MI-5 na najvišem nivou“.
Godine 2000. u Londonu je objavljena obimna (384 stranice) knjiga poznatog istoričara britanskih tajnih službi Najdžela Vesta „VENONA. Najveća tajna Hladnog rata“. I šta mislite? Najveći britanski kriptolog tih decenija u njoj se pominje svega jednom (!), i to u kontekstu konstatacije koliko je uzak bio krug upućenih.
„Čak ni Hju Aleksander“, piše Vest, „bivši šampion Velike Britanije u šahu, koji je dao značajan doprinos razbijanju šifara Enigme i koji je u to vrijeme bio na čelu kriptoanalitičkog odjeljenja GCHQ-a, nikada nije bio potpuno obaviješten ili NIJE ŽELIO DA BUDE OBAVIJEŠTEN (istakao autor – V. N.) o tome kakvi su uspjesi postignuti u projektu Bride“ (podsjetimo, to je bio jedan od prvobitnih kodnih naziva za „Venonu“ – V. N.), „i kako se on dalje razvija“.
…Godine 1954. pokušaji razbijanja saobraćaja sovjetskih tajnih službi iz četrdesetih godina praktično su na duže vrijeme prestali. Rajt se, mnogo godina kasnije, prisjećao dogovora sa Mereditom Gardnerom o britanskoj pomoći „Venoni“:
„Krajem šezdesetih Meredit je bio prilično tužna figura. Veoma je snažno osjećao da je kriptoanalitičko razbijanje koje mu je pošlo za rukom bilo djelo matematičke ljepote, i bio je potišten načinom na koji je to iskorišćeno. ‘Nikada nisam želio da neko zbog toga ima neprilike’, govorio je obično. Bio je potresen činjenicom da je njegovo otkriće neizbježno dovelo do električne stolice i želio je (kao i ja) da Rozenbergovi, iako krivi, budu pomilovani… Nije želio da sve to bude okaljano grubim makartizmom.“
Nije li upravo zato Hju Aleksander pokazivao tako malo interesovanja za „Venonu“?
Ostaje otvoreno pitanje – koliko je ukupno sovjetskih šifrovanih depeša iz četrdesetih godina uspjela da pročita Gardnerova grupa i Centar za vladinu komunikaciju. Godine 1995. Agencija za nacionalnu bezbjednost odlučila je da objavi 2.000 presretnutih i dešifrovanih materijala iz operacije „Venona“.
Već sljedeće godine Moskvu je posjetio poznati američki stručnjak za kriptografiju Dejvid Kan, koji je želio da se sastane s jednim od rukovodilaca Akademije kriptografije Nikolajem Andrejevim. Na tom sastanku vodeći ruski kriptograf upozorio je američkog gosta: ukoliko NSA nastavi sa objavljivanjem materijala „Venone“ (Amerikanci su namjeravali da objave još četiri hiljade sovjetskih šifro-telegrama), ruske tajne službe će, kao odgovor, objaviti presretnute i dešifrovane američke depeše koje imaju u svom posjedu. Drugim riječima – oko za oko.
Kan je obećao da će ovaj faktički ultimatum prenijeti rukovodstvu NSA. I očigledno je održao riječ, jer daljih „venoninih“ publikacija više nije bilo…
Usput, za to da je jedan od najjačih britanskih šahista-stratega, Mičel, bio sumnjičen za špijunažu, Aleksander, po svoj prilici, nikada nije saznao – tačnije, nije stigao da sazna.
Druga je stvar Džon Kernkros. Kada je tog tihog riđokosog Škota 1964. godine u Čikagu ispitivao Artur Martin iz MI-5, ovaj je, piše Rajt, „na iznenađenje u svemu priznao“, i pritom naveo četvoricu zaposlenih u GCHQ, navodno sposobnih da pomognu u istrazi. U čeltnemskom sjedištu „bili su veoma uznemireni upitima Odjeljenja D“ (kontraobavještajni odjel zadužen za potragu za „krticama“ – V. N.).
Naravno, Aleksander nije mogao da ne dolazi u kontakt s tim izuzetno vrijednim sovjetskim agentom u Station X, a sasvim sigurno su se sretali i u novom krilu Bletčli-parka, označenom slovom D: tamo su se kancelarije Sekcije 8 (kojom je, podsjetimo, rukovodio Hju) i Sekcije 3 (u kojoj je Kernkros bio zaposlen do ljeta 1943) nalazile jedna pored druge – možda čak i vrata do vrata.
Jul 2007. godine, teritorija muzeja Bletčli-parka. Glavni ulaz u blok D – ovu dugu, usku prizemnu zgradu predali su „ključ u ruke“ u februaru 1943. Ovdje je bila premještena i baraka br. 6, tako da su prijatelji Aleksander i Milner-Bari, kao i „peti“ iz čuvene Kembridžke petorke, radili pod istim krovom.
https://c20society.org.uk/100-buildings/1943-bletchley-park-d-block-buckinghamshire)
Džon Kernkros sa suprugom (https://cambridge5.ru/page8797953.html)
U vezi s pripremanom njemačkom operacijom „Citadela“ (ofanziva Vermahta u ljeto 1943. na Kurski mostobran), Džon je unaprijed dostavio sovjetskoj obavještajnoj službi naročito vrijedne podatke – u Bletčli-parku (koliba br. 6) razbijene šifre pozivnih znakova Luftvafea, što je pomoglo sovjetskoj komandi da uoči Kurske bitke uništi stotine neprijateljskih aviona direktno na aerodromima. Za ovaj podvig Kernkros je odlikovan Ordenom Crvene zastave, i pošto su hrabrom obavještajcu pokazali ovo visoko odlikovanje (pri čemu je čak i zaplakao), orden su odnijeli nazad u Moskvu. Drugačije se nije moglo.
(Nastaviće se)