Piše: Vladimir Nejštadt
25. decembar 2025.
USPJEŠNA ZAJEDNIČKA OPERACIJA SLUŽBE BEZBJEDNOSTI (MI-5) I KRIPTOLOŠKOG ODJELJENJA CENTRA ZA VLADINU KOMUNIKACIJU, KOJA JE ZA MAGLOVITI ALBION BILA KAO MRTVOME OBLOG
„Lovac na špijune“ je od početka do kraja samohvala, samopromocija… Tako pisac tih memoara tvrdi da je upravo zahvaljujući njemu, dragom, uspostavljena tijesna poslovna saradnja između međusobno zavađenih obavještajnih službi Ostrva i uklonjena njihova razjedinjenost. I kao prvi korak Rajt se zaputio – bilo je to u oktobru 1956. – svojim „Poršeom“ u Čeltnem, radi ličnog upoznavanja s imenjacima Aleksanderom i Denhemom. A evo kako mu je u sjećanju ostao glavni junak naše priče:
„Aleksander je rukovodio odjeljenjem zaduženim za kriptoanalitiku, uz pouzdanu podršku tihog i vrijednog Denhema, koji ga je na kraju zamijenio tokom šezdesetih godina (u stvari – sedamdesetih – V. N.). Hju je bio briljantan međunarodni šahista, ali i razbijač šifara. I uprkos ogromnim intelektualnim opterećenjima, kako na poslu tako i u hobijima, spolja je ostavljao utisak smirene osobe u tvid odijelu koja uliva povjerenje. Ipak, uvjeren sam da su se duševne napetosti s vremenom odrazile na njega. Čitavog života je mirno živio na selu, nikada nije pušio niti pio, a onda je iznenada umro od raka, u relativno, mladim godinama.“
U prvom dijelu naše priče mogli ste da razgledate i dalje uporno neafirmisani na sajtu Centra za vladinu komunikaciju neobični, u dva tornja „Zeleni monstrum“ (u kojem su, podsjetimo, nevidljivu službu obavljali Hju Aleksander i njegova do kraja „šahmatizovana“ ekipa kriptologa).
A na ovim fotografijama vide se kontrolno-propusni punkt nekadašnje sjedišta radioelektronske obavještajne službe (u čeltnemskom okrugu Okli) i žičana ograda, gusto „načičkana“, naravno, senzorima pokreta.
Obe fotografije potiču sa foto-hostinga (Flickr) nekog hrabrog tipa (jer u to vrijeme najtajniji objekti još nisu bili konzervirani!), koji se s veseljem predstavlja pod nadimkom Midland Explorer Boy (dječak – istraživač Midlenda).
Dva tornja „Zelenog monstruma“ i prateći objekti – u vrijeme nevidljive službe Aleksandera i njegovih kolega kriptologa-triatlonaca (iz reportaže dopisnika BBC-ja Stiva Nibsa od 21. decembra 2011. godine „Posljednji pogled na supertajni objekat GCHQ u Okliju, Čeltnem“).
Izazvavši sagovornike na otvorenost, gost iz Službe bezbjednosti saznao je da se oni trude da provale Hagelin, šifrovsku mašinu diplomatske misije Egipta u Londonu (što je bilo diktirano razvojem Suecke krize i moglo je predstavljati lično naređenje premijera Entonija Idena).
Jedan primjerak „hajgelina“ kontraobavještajac je iznio u gepeku automobila u svoje apartmane, i u Lekenfild Hausu (tadašnjoj sjedištu Službe bezbjednosti) ustanovljeno je da zvukove koje ta šifrovka proizvodi prilikom ponovnog podešavanja rotora jasno vizualizuje osciloskop. Njegova očitanja prenesena su posebnom vezom u Odjeljenje H, a imenjaci Hju uvjerili su Security Service: ako dobiju postavke tri, a još bolje četiri rotorska diska (od sedam koji su se okretali u tom „Hagelinu“), šifra će biti provaljena bez ikakve sumnje.
Zatim je u egipatskoj ambasadi „iznenada“ zakazala telefonska veza, i na pragu su im se pojavila dvojica radnika službe za popravke Kraljevske pošte. To su bili Rajt i njegov pomoćnik, specijalista za postavljanje prislušnih uređaja. Iskoristivši nepažnju osoblja diplomatske misije, stručnjak je uspio da pričvrsti mali akustični mikrofon bukvalno na svega dvije stope od pregrade, odnosno od „Hagelina“.
„Svakog jutra, kada je ambasadorski operater ponovo podešavao diskove“, zaključio je Rajt, „Odjeljenje H GCHQ je izračunavalo nove postavke i odmah razbijalo šifru.“
Drugim riječima, kriptološki tim Aleksandera i ovdje je dokazao svoju profesionalnost. Druga je stvar što sama Britanija od toga nije imala nikakve koristi – Suecku krizu je izgubila… što je simbolizovalo zalazak epohe britanskog kolonijalizma. A Entoni Iden bio je prinuđen da podnese ostavku.
(Nastaviće se)