Genna Sosonko: David Sedmi (90.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

To se dogodilo 2004. godine. U početku je kategorički odbijao da ide: ne znam bjeloruski, penzija je mizerno mala, nema novca za lijekove i tako dalje. Više puta je mijenjao odluku. Čak kad je konačno pristao i poslao dio stvari u Minsk, vratio se kući tmuran kao oblaci:
“ Nisam siguran da postupam ispravno…“

U početku mu se život u Minsku jako svidio. Govorio je Fürstenbergu: „Hvala ti, Tome, što si me nagovorio da napravim takav majstorski potez.“
Ali onda su došli svakodnevni problemi. Nije nikoga poznavao u Bjelorusiji, i njegov svijet postao je vrlo mali. Dani, koji su se ponavljali jedan za drugim, još su ga više vraćali u prošlost, i on, stalno izazivajući svoju memoriju, prisjećao se onoga što je bilo i šta je moglo biti, prebirajući i prebirajući te krhotine prošlosti, još više se rastužujući.

Pitagora je govorio da su igre poput života: neki dolaze da se takmiče, drugi da trguju, a najsrećniji su oni koji samo gledaju. Trgovac nikada nije bio. Proživio je život u takmičenju, mogao je završiti u srećnom posmatranju. Nije uspjelo.

Bezosjećajno vrijeme, neumoljivo i razarajuće, koje radi protiv svakoga, sada je posebno radilo protiv njega.

On nije bio jedini koji je tek na samom kraju shvatio da je, pored izabranog puta, u životu bilo mnogo drugih zanimljivih staza i da nikada više neće uspjeti krenuti tim putevima.

Prioriteti se u životu stalno mijenjaju i čovjek se često uvjeri da je uložio ogromnu količinu energije u potpuno ništavne stvari, a one glavne ostavio bez pažnje.

Njеmu se činilo da je život nepravedan baš prema njemu, da nije iskoristio sve mogućnosti, iako bi o takvim mogućnostima na kraju života mogao svjedočiti gotovo svako.

Nekako neprimjetno zapao je u stanje koje se opisuje izrazom „mnogo je oslabio“, i starost je ubrzo pokucala na vrata njegovog minskog stana. Brige, patnje i uvrede nisu doprinijele poboljšanju karaktera, a bolesti su upotpunile sliku odavno odigranog života.

Tijelo je postajalo neumoljivi neprijatelj, i, kao bezbroj staraca, gubio je snagu iz dana u dan i bio prisiljen provoditi beskrajne dane u jednoličnom postojanju i nemilosrdnoj tišini.

U junaku priče Sigismunda Kržižanovskog u mozgu se rađa fantom „Zabraniti“. Sa mozga „Zabraniti“ prelazi u šešir, koji potom dospijeva drugom vlasniku, prisiljava ga na samoubistvo i sanja kako će se opet naći u lobanji nekog novog mrtvaca. „Zabraniti“ koji se nastanio u mozgu Davida Bronštejna nije nalazio sebi izlaza.

Nije ga zaobišla ni staračka sumnjičavost, često viđana u tim godinama: počeo je da se žali kako mu nestaju stvari, da su mu ukrali knjige, da su nestali zapisi, da ga prate, prisluškuju.

Pritisak mu je dostizao kritične vrijednosti: stalno je uzimao tablete za razrjeđivanje krvi, ali svemu je bio kraj. Razvio se najteži glaukom, više nije mogao ni da čita, ni da gleda televiziju, i bio mu je potreban stalni nadzor.

Napolje je izlazio veoma rijetko i kategorički je odbijao čak i da govori o predstojećem 80-godišnjem jubileju, ponavljajući da do sve to treba doživjeti.

Tom Fjurstenberg je htio doći na jubilej, ali Dovik se žestoko usprotivio:
„Ne, želim tog dana biti sam, potpuno sam. Neću ni na telefon da se javim, ni sa kim ne želim da se vidim. Ni sa kim, čak ni sa Tanjom. Niko u mojoj porodici nije doživio takve godine, a mene je baš zadesilo…“

Sudbina dugovječnih je samoća. Osim bolesti i tegoba, gubitaka bližnjih i prijatelja, užas pred životom bez svjedoka bio mu je još teži nego bilo kome drugom: nema bića usamljenijeg od idola čije je ime nekad bilo na usnama svih.

Stari Jevrejin je virio kroz prozor voza na svakoj stanici, jecajući: „Oj vej! Oj vej!“, dok ga nisu upitali zašto tako uzdiše. Priznao je da nije u pravom vozu.

David Ionovič Bronštajn nije se našao samo u tuđem vremenu, nego i u tuđem vijeku: njegov vijek je umro prije njega, i od zaborava i neprepoznatosti patio je ne manje nego od bolesti.

Kaže on: „Tužno je pomisliti da poslije meča sa Botvinikom više nisam imao priliku da čujem i pročitam o sebi tako poštovane riječi kao ranije.“

Na samom kraju je odjednom ugledao u ogledalu starca i shvatio koliko je život kratak, strašno kratak. Dosegnuvši duboku starost sa svojim bolestima i razočarenjima, on je od toga pravio univerzalnu tragediju, kao da takva sudbina ne čeka svakoga.

Tražeći za sebe veću dozu saosećanja i sažaljenja, žalio se da mu je palo u sudbinu premalo onoga što se riječju s tolikim rasprostranjenim značenjem naziva – „sreća“.

U stvari, imao je dovoljno i sreće i nesreće, samo ih je ponekad miješao. Mislio je da njegova nesreća, ili ono što mu se činilo kao nesreća, treba da dijele svi, zaboravljajući da svako ima svoje probleme i brige, svoj život.

(Nastaviće se)