Viktor Henkin: ODISEJA ŠAHOVSKOG AUTOMATA (8.nastavak)

Melcel je lutao Sjedinjenim Državama kao ugrožena zvijer. Evropa mu je bila zatvorena, Rusija se izgubila negdje na ivici svijeta. Od Turčina se nije mogao rastati – u to bezdušno biće uloženo je previše snage, previše stvari bilo je s njim povezano. Bio je toliko ponosan na automat, kao da ga je sam stvorio. Ostatak mu je ostavljao samo jedan izlaz – Latinska Amerika.

Godina 1838. zatekla je Melcela u Havani. I ovdje ga je snašao strašan udarac. Nesreća je došla neočekivano i neizbježno: Šlumberger je obolio od tropske groznice i umro u rukama svog gospodara. Melcel je bio u očaju. Samotni i beskućni čovjek, zavolio je mladog pomoćnika kao sina i već dugo je s njim dijelio i krov nad glavom i sto. Tokom deset godina bili su nerazdvojni, uvijek viđani zajedno. Smrt Šlumbergera bila je tragedija koja je slomila neuništivog Melcela. Sjajni mehaničar i preduzimljivi biznismen odjednom se pretvorio u nemoćnog šezdesetšestogodišnjeg starca. Sve je izgubilo smisao.

Melcel je utovario svoje stvari na brig „Otis“, koji je išao iz Havane za Filadelfiju. Bio je potonuo u melanholiju i nerazgovorljiv, gotovo nije izlazio iz kabine. Melcel je volio da igra šah, naročito sa Šlumbergerom, ali nekoliko partija sa kapetanom broda nije mu pružilo radost. Igrao je neuobičajeno slabo i odsutno.

21.jula 1838. godine Melcel je pronađen mrtav u kabini i po morskim običajima sahranjen u okeanu.

Kada je brod stigao u Filadelfiju, imovina preminulog išla je na licitaciju. Turčin je za 400 dolara pripao vlasniku mehaničkih radionica Džonu Olu, koji ga je godinu dana kasnije prodao Džonu Mičelu – ljekaru, hemičaru i ljubitelju šaha. Mičel je popravio automat, organizovao šahovski klub, i neko vrijeme Turčin je služio lokalnim šahistima kao zabava.

Ali uskoro je razonoda dosadila, i 1840. godine Mičel je predao automat Filadelfijskom muzeju na vječnu tišinu. Taj datum može se smatrati poslednjim u životu Velikog Šahovskog Automata. Kao i njegov tvorac Kempelen, živio je 70 godina. Zaboravljen i nepokretan, Turčin je stajao u zabačenom kutu muzeja pod stepeništem, dok slučajan požar 1854. godine nije pretvorio u prah. To je ličilo na zakašnjelu kremaciju…

Tragičan kraj! Sva glavna lica grandiozne šahovske epopeje nestala su bez traga s lica zemlje.

Jedna od partija koju je automat odigrao u Americi sačuvana je. Objavljena je u „Gazeti Sjedinjenih Država“ 3. februara 1827. na naslovnoj strani kao najvažniji materijal broja! Prenosimo komentar novina, zamenjujući opisnu notaciju algebarskom.

“OBAVJEŠTENJE
Ovo je autentičan zapis zanimljive šahovske partije između gospodina V. iz Filadelfije i Automata, odigrane u jednom privatnom društvu. Ljubitelji šaha će biti zadovoljni da analiziraju ovu partiju, u kojoj je odigrano 108 poteza tokom pet sati.

Početo 15. januara 1827.
Prema žrijebu igru je započeo crni
Gospodin V. – crni
Automat – bijeli

1… e5 2. e3 Bc5 3. d4 exd4 4. exd4 Be7 5. f4 d5 6. c4 Nf6 7. Nc3 0-0 8. Nf3 c5 9. cxd5 Nxd5 10. Bc4 Be6 11. Qb3 Nb6 12. Bxe6 fxe6 13. Qxe6+ Kh8 14. Be3 cxd4 15. Bxd4 Bh4+ 16. Kf1 Rxf4 17. Rd1 Qf8 18. Kg1 Nc6 19. Qh3 Bf6 20. Be3 Rb4 21. Rf1 Rxb2 22. Ng5 Qg8 23. Nce4 Nd4 24. Ng3 Rf8

U ovoj poziciji, nakon propisanih dva sata igre, partija je prekinuta i nastavljena je nedjelju dana kasnije, 22. januara 1827. u 16 časova.

25.Qg4 Qd5 26. Qe4 Qxe4 27. N5xe4 Nc4 28. Bg5 Rb6 29. h4 Kg8 30. Bxf6 gxf6 31. Nh5 f5 32. Ng5 h6 33. Nh3 Ne3 34. Re1 Ndc2 35. Rc1 Rd8 36. N3f4 Rd2 37. Rh3 Rbd6 38. Rf3 Ng4 39. Ng3 Nce3 40. Nf1 Rd1 41. Rc8+ Kf7 42. Rc7+ Ke8 43. Rxb7 Ra1 44. Nh5 Rdd1 45. Nhg3

U 18 časova partija je ponovo prekinuta i završena u utorak, 23. januara 1827.

45… Rxa2 46. Nxf5 Rxg2+ 47. Kh1 Nf2+ 48. Rxf2 Rxf2 49. N5xe3 Rdxf1+ 50. Nxf1 Rxf1+ 51. Kg2 Rf7 52. Rb8+ Ke7 53. Rh8 Rf6 54. Rh7+ Ke6 55. Rxa7

Ovdje je po međusobnom dogovoru partija proglašena remijem. Kasnije je utvrđeno da je crni, igrajući (umjesto 51… Rf7) 51… Ra1 sa sljedećim 52… Ra6, mogao da odbrani oba pješaka, mada bi i tada remi bio neizbježan.”

Ne bezgrešna, ali zanimljiva partija – tako se obično opisuje ovakav duel.

A gdje je obećanih 108 poteza? Kako je neobično, autor bilješke (neki G.) ih je brojao po polupotezima, prethodeći terminologiji savremenih kompjuterskih programa.

„Kolumbovo jaje“

Život šahovskog automata bio je dug i ispunjen burnim događajima. Prešao je dva kontinenta, odigrao hiljade partija, uzburkao umove, izazivao rasprave. Broj publikacija posvećenih šahovskim podvizima Turčina izražava se trocifrenim brojem. I neizbježno se nameće pitanje: kako su savremenici percipirali mašinu koja je igrala šah?

U XVIII i XIX vijeku najrazvijenijom naukom bila je mehanika. Pod njenim uticajem formirala se tzv. mehanistička slika svijeta. Sve što se događalo u bilo kojoj oblasti postojanja smatralo se manifestacijom apsolutnih i nepromjenljivih zakona mehanike. Ako bi za neki trenutak, rekao je francuski naučnik Pjer Simon Laplas, bile poznate sve sile koje djeluju u prirodi i međusobni položaj njenih sastavnih dijelova, tada bi se s apsolutnom preciznošću moglo odrediti šta se dešavalo u svemiru i šta će se desiti u budućnosti.

Vjera u svemoć mehanike bila je toliko velika (a šahovska igra tako malo proučena) da je Kempelov automat mogao biti percipiran kao neka vrsta „apsoluta“, sposoban da određuje ispravne poteze u zavisnosti od promjenjive konfiguracije na šahovskoj tabli. Mašina je proglašavana vrhuncem tehničke kreativnosti, a konstruktor je bio uzdignut do nebesa.

Evo malog odlomka iz članka kojeg je 1783. godine napisao francuski novinar Šreće de Mišel:
„Najsmjeliji san koji je zaposjedao mehaničare bio je san o mašini koja bi mogla imitirati nešto veće od izgleda ili pokreta čovjeka – vrhunac tvorevine. Ali Kempel nije samo sanjao, on je pretvorio san u stvarnost, i njegov šahista je, bez sumnje, najnevjerovatniji automat među svim ikada postojećim…“

Potpuno drugačiji ton ima izjava istaknutog predstavnika francuskog prosvjetiteljstva Fridriha Melhijora, barona fon Grima:
„Iako niko nije mogao otkriti metodom kojim konstruktor upravlja mašinom, očigledno je da niz i raznolikost razboritih poteza, koje se ne mogu unaprijed predvidjeti, ne bi mogli biti izvedeni od strane mašine da nije bila pod stalnim uticajem misaonog bića.“

Takva su bila gledišta, takav je bio sadržaj rasprave koju je izazvao debi šahovskog automata na velikoj evropskoj sceni. Od tada su desetine uglednih autora uzimali pero pokušavajući da objasne princip djelovanja i konstrukciju automata. Jedni su se približavali rješenju, drugi su samo delimično podigli zavesu tajne, ali su godine prolazile prije nego što su zajedničkim naporima najoštroumnijih umova Evrope i Amerike tajna dva vijeka konačno bila razotkrivena.

Ali da li je zaista razotkrivena? Ako se uzmu radovi svakog istraživača zasebno, odmah se vidi da nijednom od njih nije pošlo za rukom da objedini sve tehničke i iluzionističke detalje automata.

„Ni jedan misaoni čovjek nije sumnjao da igrom automata upravlja živi šahista. Ali na koji način se on skriva i kako upravlja mašinom – to je gordijski čvor koji se češće presjecao nego odmotavao“, pisao je njemački naučnik Johan Lorenc Bekman još 1785. godine.

I danas, uzimajući u obzir tehničke mogućnosti tog vremena (još nisu bile izmišljene šibice), nimalo nije lakše otkriti na koji način šahista, smješten u automat, saznavao za kretanje figura po tabli, pokretao mehanizam i, uz sve to, ostajao nevidljiv. Vješt mehaničar i neiscrpni konstruktor Kempelen postavio je na put posmatračima mnoge prepreke i lukave zamke. Osmislio je domišljat manever maskiranja operatora, izumio originalan sistem signalizacije, konstruisao skladan mehanizam upravljanja, a konačno uzeo u obzir psihologiju gledalaca i emotivnu boju predstave. Sve to je predodredilo dug život njegove ideje i brojne imitacije.

Ali glavni Kempelenov pronalazak bio je… sam šah. Želeći da zadivi maštu ljudi, izabrao je gotovo najbolji mogući model. Očovječiti mašinu, bez prelaska granice vjerovatnog, najlakše je bilo pomoću šaha. U tom smislu Kempelenov automat može se uporediti s „Kolumbovim jajetom“: zadatak se čini jednostavnim tek nakon što ga dodirne ruka genija.

Simbioza šaha i automatike pokazala se korisnom za razvoj nauke budućnosti – kibernetike. Šah je za nju postao nešto poput kreativne laboratorije ili (malo prilagođujući velikog Getea) ispitnog kamena za računarske mašine. Apostoli nove nauke svrstali su Kempelena među svoje idole. Savremene knjige o kibernetici često počinju pričom o njegovom šahovskom automatu.

https://chesspro.ru/_events/2007/henkel.html

**************
Autor: Velemajstor Viktor Henkin

https://chesspro.ru/_events/2007/henkel.html

(Kraj)