
Moskva, 2014.
***********
Ali čak ni to nije glavno. Glavno je to da je sve čime se bave vodeći šahisti već odavno zapisano u specijalnoj literaturi. Koliko mi u životu odigramo partija? Pa pet, deset… Evo, ja sam dobio nekoliko partija u staroindijskoj. A sve to je zapravo samo jedna partija. Naravno, kombinacije su različite, varijante su lijepe, ali partija je jedna. Najprijatnije je igrati nove partije. I da publici bude zanimljivo. Eto, jednom sam žrtvovao damu Smislovu, znao sam da je žrtva nekorektna, ali je bilo toliko mnogo ljudi u sali da sam htio nešto žrtvovati, da gledaocima pružim zadovoljstvo…

30.6.2004.
Evo, o meni govore – original, čudak takav, Kasparov piše “hitroumni Davik”. On ne razumije da tako ne smije da piše o meni, ne smije. On je uopšte prerano počeo da piše o svojim prethodnicima, prerano. To je još od Laskera i Kapablanke krenulo. Kad je Kapablanka pisao “Moju šahovsku karijeru”, bio je još sasvim mlad čovjek.
Evo mi prilazi jedan amater, kaže da je našao dobitak u devetnaestoj partiji meča s Botvinikom. Potez po potez – forsirani dobitak. Računar našao. Eto, da sam dobio tu partiju, sudbina šaha bi se drugačije odvijala, zaduvao bi vjetar promjene. Razmislite sami – da nije bilo tog nesretnog poena protiv Botvinika, moja situacija danas bi bila sasvim drugačija…
Ja 1951. nisam htio da pobijedim, ja sam žrtva, žrtva, i život je prošao uzalud. Shvatate li, meni su život ukrali. Ukrali…
Evo sjedim sada s jednim prijateljem i uništavam svoj stari arhiv, bilježnice iz ratnog vremena, formulare partija, stare fotografije – možete li zamisliti koliko ih se nakupilo, a za istoriju će trebati jedna, najviše dvije, ako istorija još ikome bude trebala…
Htio bih da mi je u arhivi red kao kod Maksa, kod mene je sve razbacano, a kod Evea je bilo uredno, sve posloženo po policama, sam sam vidio… Znam da ste vi s Eveom bili prijatelj, ali Maks, znate, bio je i moj prijatelj, mada da se ne lažemo – on ipak nije bio pravi svjetski šampion…
Ah, Holandija, Holandija… Amsterdam… Sjedili smo 1968. godine zajedno sa Goldsmitom, predsjednikom holandske federacije, i Černjahom u jednom italijanskom restoranu na Amstelu 20 — to je bilo još prije vas. I pričao sam im sve što mislim o šahovskoj umjetnosti. Kasnije su mi prenijeli da je Goldsmit rekao da nikada ništa slično nije čuo. Zapamtio je, kažu… Htio bih i ja s vama da sjednem u tom italijanskom restoranu, da porazgovaramo iskreno, a ne kao sada — vi mene pitate za memoare, razumijem ja… A kako je Vithaus? On je tad također bio na turniru. Kad ga budete vidjeli, obavezno mu prenesite pozdrave…
Planiram da odem u Minsk, šta ću ja sad sa svojom bibliotekom, šta sa arhivom? Razmislite, koga to danas interesuje? Sve treba spaliti, spaliti. Kažete nema cijene za to? Niko mi neće dati 100 hiljada dolara za to, a ni za tri neću da prodam…
Četrdeset godina sam bio u društvu “Dinamo” i branio njegov ugled, a kad su me slali u inostranstvo, ja sam odgovarao za zemlju. I morao sam da osvojim prvo mjesto. Kad je trebalo da se igra u Beogradu 1954., mene su pozvali u Centralni komitet i razgovarali sa mnom — obavezno, prvo mjesto moram da uzmem.
Veze sa Jugoslavijom tada praktično nije ni bilo. Kad sam pobijedio, ambasador je priredio prijem. Ministar spoljnih poslova Jugoslavije došao je na taj prijem, a sovjetski mu kaže: dugo vas nismo vidjeli… A on odgovara: a vi nas niste dugo pozivali. Nakon tog turnira, Hruščov je otišao kod Tita. Shvatite, šahisti su odgovarali ne samo za igru, nego iza njih je stajao čitav sistem, oni su odgovarali i za politiku…
Kome treba Kasparovljeva knjiga? Koliko će tomova imati? Dvanaest? Evo odjednom shvate da nema Reševskog… A Fajn gdje je? A Sabo? A Najdorf? I te analize starih partija pomoću računara, kome to treba, ko će to ponovo igrati? Samo fotografije su dobre… Ne znam šta sad da radim — da ostanem u Moskvi ili da se preselim u Minsk, šta da radim? Kako u Minsku nikome neću trebati, tako ni u Moskvi nikome neću trebati, nikome…
Od maja do decembra obično je živio u Moskvi, a zimi bi odlazio u Minsk — sa suprugom su živjeli na dva mjesta. Kako se bližio osamdesetim, počeli su ga mučiti razni bolovi. Najvažniji, neizbježni, zvali su to starost, i morao je sve više računati sa promjenama koje svijest određuju. Godine 1984. podvrgnut je ozbiljnoj onkološkoj operaciji, iako je hirurški zahvat bio uspješan i uspio je do kraja držati uspješnu odbranu od mogućih recidiva, s posljedicama operacije u svakodnevnom životu morao je svakodnevno računati. Sam se više nije mogao brinuti o sebi, pa je preseljenje u Bjelorusiju postalo nužno.
(Nastaviće se)