Piše: Boris Rivkin
Visok nivo razumijevanja šaha omogućavao je Alexeyu Vyzhmanavinu ne samo da uspješno nastupi kao gost na turniru, već i da protivnicima održi pravi majstorski čas. U stvarnosti se sve pokazalo mnogo komplikovanijim. Na startu se Alexey vidno nervirao. Igrajući neobično mlitavo i ukočeno, napravio je tri remija u četiri partije. Zatim se Vyzhmanavin susreo sa jaroslavskim majstorom Yuriem Ovchinnikovim i već do desetog poteza upao u beznadežnu poziciju. Izvući se nije uspio — skromnih pedeset procenata nakon pet kola dovelo je u pitanje plasman talentovanog mladića u polufinale.
U hotel se Ljoša vratio zbunjen i utučen. Na moje pitanje da li je uopšte vrijedilo ulaziti u tako rizičnu varijantu, uslijedio je neočekivan odgovor: „Ja jednostavno ne znam nijedno otvaranje.“ — „Kako to?“, iznenadio sam se, „pa ne igraš šah tek od juče!“ Drhtavim glasom Vyzhmanavin je ispričao tužnu priču. Od četrnaeste godine pohađao je šahovsku sekciju na Stadionu mladih pionira, međutim trenera je zanimao samo Andrey Sokolov. Za sve ostale, kako je Ljoša mislio, Yurkov nije mario, a nikakva teorijska predavanja nisu se održavala.
Nažalost, Ljoša je prećutao da je zapravo bio upisan u grupu Lyudmile Sergejevne Belavenets. Majstor Vladimir Nikolayevich Yurkov, kasnije zaslužni trener SSSR-a, više je volio individualni rad sa najperspektivnijim učenicima. Izgleda da je Vyzhmanavin u sebi potajno sanjao da postane Yurkovljev učenik, a trenera ženu iz nekog razloga nije shvatao ozbiljno. A sasvim neopravdano — bliska saradnja sa međunarodnim majstorom Belavenets mogla mu je donijeti veliku korist i stvoriti dobar temelj za budućnost.
Prije šestog kola organizatori takmičenja priredili su slobodan dan. Učesnici su provodili vrijeme na različite načine. Majstor Nikolay Myasnikov nije krio pravu svrhu svog dolaska u Jaroslavl — održati seriju seansi simultanki uz pristojnu novčanu nagradu. Unaprijed se dogovorivši sa upravama nekoliko regionalnih preduzeća i sovhoza, majstor je brzo remizirao narednu partiju i krenuo na udarnu smjenu. Za svega nekoliko dana uspio je da održi najmanje deset simultanki. Svaka čast — inicijativni Myasnikov demonstrirao je zavidnu produktivnost i izdržljivost!
Nastala pauza veoma je dobro došla Vyzhmanavinu, omogućivši mu da se potpuno oporavi i sabere. Da bih mu povećao samopouzdanje, pokazao sam mu nekoliko šema otvaranja za obe strane, i crnog i bijelog; Ljoša je hvatao novu informaciju u letu. Tri varijante od ponuđenih zaista su mu kasnije dobro poslužile.
Odmah poslije ručka u našu sobu su ušli neočekivani posjetioci. Muškarac od oko četrdeset godina s podbulim licem i njegov tihi pratilac, jake građe. Nisu se predstavili. Stariji se pristojno izvinio zbog upada i prešao na stvar. Obojici im se veoma dopala moja igra, a vođstvo na „švajcarcu“ sa skoro stoprocentnim rezultatom, po njihovim riječima, mnogo govori. Jednom u životu ukazala im se prilika da odigraju nekoliko blic partija s tako jakim šahistom i ne bi željeli da je propuste. Za svaki slučaj, imali su sa sobom sav potreban rekvizit. Snažni tip pažljivo je postavio na sto veliki turnirski šah i sat.
Poslije tolikih komplimenata bilo je nezgodno odbiti, pa sam morao prihvatiti izazov. Figure i pješaci bili su lijepi i stabilni, s teškom metalnom osnovom. „Da li vam odgovara ulog od tri rublje?“ — upita partner s namještenom ravnodušnošću. Magla se razišla: šahovski prevarant bio je u potrazi za novom žrtvom.
„Neću igrati za novac“, odgovorih suvo.
„Dobro“, lako pristade sagovornik, „hajde da igramo samo tako, bez dodatnog poticaja.“
U pripremnim partijama pobjedio sam vise partija, ali su pojedini potezi otkrivali pravi nivo protivnika. Povremeno se žalio na „nedostatak borbe“, uporno me pozivajući da se ne sklanjam od pravog viteškog dvoboja i da provjerim sebe „po hamburškom računu“ (ruski izraz koji znači “odigrati ozbiljno” ili “vidjeti pravu snagu”). Nije izgledalo da nenajavljeni gosti dobrovoljno namjeravaju da napuste sobu. U neprijatnoj situaciji rekao sam da sam se prethodnog dana prehladio i da vjerovatno ne bih izdržao dugo naprezanje. Ipak, mogao bi me zamijeniti moj mladi cimer, koji sasvim dobro izgleda u petominutnim partijama.
Pažljivo prateći naš razgovor, Vyzhmanavin je spremno istupio naprijed. „Nemam ništa protiv“, hladno se nacerio „vitez“, „ako danas niste u formi, poslužiće i dječak! Samo vas molim da imate u vidu: u slučaju njegove platežne nesposobnosti, materijalna odgovornost pada na vas.“ Ne ulazeći u raspravu, klimnuo sam potvrdno.
Kako se i očekivalo, muškarac je bio profesionalni blic igrač. Povremeno se borio gotovo ravnopravno s Vyzhmanavinom, ali nije dugo izdržao. Pred večeru gost se pomirio s porazom i, predavši Alexeyu šezdeset rubalja, srdačno mu se zahvalio za pruženo zadovoljstvo: „Nikada ranije nisam imao priliku da se za tablom susretnem s takvim igračem!“

Dobronamjeran odnos iskusnog profesionalca prema objektivno jačem protivniku podsjetio me na jednu davnu priču iz sredine šezdesetih godina. Brucosi Sukhanov i ja, iz dosade, lutali smo kroz Neskuchni park, a iz obližnjeg roštilja dopirali su primamljivi mirisi. Ući tamo nisu nam dozvoljavale skromne finansijske mogućnosti, pa smo se uputili ka obližnjem šahovskom paviljonu. Nije nam se htjelo „grabiti“ početnike, pa smo krenuli niz redove tražeći odgovarajućeg protivnika.
(Nastaviće se)
15.oktobar 2016
https://chesspro.ru/thesaurus/ryvkin_vyzmanavin