Viktor Henkin: ODISEJA ŠAHOVSKOG AUTOMATA (7.nastavak)

I kada je na narednoj predstavi Turčin smireno pomjerao figure na šahovskoj tabli, mala Francuskinja veselo cvrkutala u gledalištu. Nije poznato kakvom šahovskom vještinom je raspolašao naš mladi junak, ali je odigrao sve iste lukave pozicije. To, naravno, nije previše odgovaralo Melcelu (i publici), ali već je pristigla pojačanja iz Evrope.

Pojačanje je stiglo 27. septembra 1826. godine istim parobrodom Howard, ali samo do Bostona, gdje je Melcel premjestio svoje gostovanje. Pojačanje je izgledalo sasvim pristojno: simpatičan mladić od 25 godina, poznati majstor, prvi učitelj buduće šahovske zvijezde Francuske – Sent-Amana. Bio je to Elzasac Vilhelm Šlumberger (William Schlumberger), nemiran i romantičan, ljubitelj jakih doživljaja. Melcel ga je upoznao u pariskom kafeu Réžans i lako „regrutovao“ za 50 dolara mjesečno.

Jedini, ali, nažalost, „hronični nedostatak“ Šlumbergera bio je… visok rast – 180 cm. Ali nema zla bez dobra, i, kao što ćemo se ubrzo uvjeriti, upravo je ta okolnost spasila Melcela od još jedne opasnosti od fijaska.

To se dogodilo u Baltimoru u maju 1827. godine. Dvojica lokalnih dječaka, intrigirana tajnom, postavila su nadzor nad Turčinom. Izabrali su odličnu tačku za posmatranje – krov susjedne kuće, odakle se dobro vidjelo kroz prozore male sobe u kojoj je Melcel sklanjao automat nakon demonstracije.

Upornost je bila nagrađena. Jednog dana, kada je u gradu vladao nepodnošljiv toplotni talas, prozori tajanstvene sobe iznenada su se otvorili, i dječaci su vidjeli Melcela kako hitno podiže poklopac automata. Nisu vjerovali svojim očima: iz „turskog zarobljeništva“ izlazio je čovjek sav u znoju, gušeći se, u košulji s kratkim rukavima. To je bio Šlumberger!

Strašna tajna je pekla mlade detektive, nisu je mogli dugo skrivati i ispričali su sve roditeljima. Curenje informacija se nastavilo dok nije stiglo do redakcija lokalnih novina. Tada je izbio skandal. 1. juna baltimorska Gazeta objavila je članak pod velikim naslovom: „Šahista razotkriven!“ Sensacionalna vijest o neviđenoj lukavosti putujućih gostiju naišla je na gnjev. Prevariti Amerikance – to je još samo falilo!

Ali Amerikanci slabo poznaju Melcela. Suočen s užasnom katastrofom, nije štedio na troškovima. Teško je reći koliko je koštala operacija spašavanja poduhvata; poznato je samo da su uskoro novine prestale da pišu o tome. U izjavama mladih svjedoka odjednom su se pojavile netačnosti i kontradikcije, a jedan od dječaka, kako se navodilo u komentarima, tražio je honorar za svoju priču. A tamo gdje se osjeti miris novca, posao nije uvijek čist.

Glavni kontraargument glasio je: kako je takav div, kao Šlumberger, mogao da se sakrije u sanduku u kojem bi se teško smjestilo i dijete! Govorkalo se čak da je Melcel inscenirao „razotkrivanje“ automata u reklamne svrhe. Turčin je bio rehabilitovan.

Osim toga, Melcel je požurio da igra na patriotska osjećanja Baltimoraca. U njihovoj državi živio je Čarls Kerol, posljednji od 56 predstavnika koji su 4. jula 1776. potpisali Deklaraciju nezavisnosti, što je označilo početak državnosti SAD-a. Njegovo ime stajalo je u istom redu s velikim Amerikancima poput Tomasa Džefersona i Bendžamina Frenklina. Kerolu je bilo 89 godina – starost koja, realno, nije najpogodnija za šah – i Šlumberger je morao mnogo da se potrudi da pomogne slavnom veteranu da pobijedi Turčina u meču koji se održao u Baltimoru pred velikom masom publike. Amerikanci su bili oduševljeni.

Plakat nastupa Melcela u SAD

Pun previranja, život malog lutajućeg teatra se nastavljao. Filadelfija, Boston, Vašington, Ričmond, New Orleans i drugi gradovi pružali su svoje najbolje dvorane. Turčin nije poznavao neuspjehe. Šlumberger je bio u cvijetu stvaralačke snage i nesumnjivo najbolji šahista kontinenta. Uspjeh i prihodi od ulaznica nadmašivali su sva očekivanja, ali ponekad je bilo i gubitaka.

Dva preduzimljiva blizanca sagradila su svoj šahovski automat. Malo je vjerovatno da je Melcela brinula konkurencija; prije je strahovao da će neiskusni plagijatori biti uhvaćeni na djelu, a eksplozivni talas pasti na njega samog. Ušao je u pregovore s braćom razbojnicima, kupio beskorisnu mašinu za 1000 dolara i demontirao je. Još jedan šahovski automat, koji je konstruisao neki Belkom, koštao ga je znatno više – 5000 dolara. Ali to se isplatilo: Melcel ga je preradio u kartaša, na neko vrijeme proširujući repertoar svoje iluzije. Međutim, sudbina mu je spremala nove izazove.

Godine 1834. u pariskom časopisu Šarene slike pojavio se članak Žaka Fransoa Murea (Jacques François Mouret) o šahovskom automatu. Šta je podstaklo dugogodišnjeg Melcelovog pomoćnika da otkrije tajnu? To se može samo nagađati. Mure, izgubivši bivšu šahovsku moć, očigledno se našao u finansijskoj oskudici. Dugo prijateljstvo s bocom tražilo je novac, pa je odlučio da na profitabilan način iskoristi tuđu tajnu. Mure nije žurio bez razloga. Bolest je polako trošila njegove snage; umro je tri godine kasnije, u pedesetoj godini života.

Melcel je dobio Mureov članak od svojih francuskih prijatelja (primjerak časopisa pronađen je u njegovom ličnom arhivu). Radosti mu, naravno, nije donio, ali velike zabrinutosti nije imao. Mure je naveo majstore koji su igrali u automatu, ali je prećutao metode maskiranja i upravljanja. Masovni mediji tada još nisu bili toliko svemoćni kao danas, pa Mureova izdaja u Americi nije dobila širok publicitet.

Ali kada se za slučaj uhvatio poznati američki pisac Edgar Alan Po, Melcel je shvatio da je igra izgubljena. Posjetivši nekoliko demonstracija automata u Ričmondu, Po je napisao analitički članak Šahista Melcela, gdje je svojom uvjerljivošću dokazao i objasnio mistifikaciju. Članak je prvi put objavljen 1836. godine u aprilskom broju časopisa Literarni kurir Juga bez potpisa, ali je ubrzo autorstvo Poa utvrđeno, i članak je ušao u zbirku njegovih djela. Na ruski jezik preveden je tek jedno i po stoljeće kasnije (časopis Šah u SSSR-u, br. 4 i 5, 1973.).

Edgar Po

Ovo razotkrivanje više se nije moglo zanemariti – Amerikanci su s uživanjem čitali članak i pomno ga razmatrali. Demonstracija Turčina više nije izazivala ranije interesovanje, vlasnici koncertnih dvorana odbijali su Melcela, počeli su ozbiljni problemi.

**************
Autor: Velemajstor Viktor Henkin

https://chesspro.ru/_events/2007/henkel.html

(Nastaviće se)