
Moskva, 2014.
***********
14, 15, 17.6.2004
Za vrijeme meča reprezentacije Jermenije protiv reprezentacije Ostatka svijeta viđao sam ga gotovo svaki dan. Kod njega kući, ili kad bi dolazio u hotel „Ararat Park Hayatt“, gdje se igrao meč.
„Ja — žrtva, žrtva sistema, ja sam žrtva trideset sedme godine. Moj život je iskasapljen, iscijeđen. Samo vama ovo govorim. Vi razumijete. Ja nisam htio, nisam mogao pobjeđivati tada 1951. godine, ja sam se za život svoj borio… Ali ja zaista nisam razumio značenje svjetske titule. Ja sam sebe smatrao samo jednim od malobrojnih. Bio sam mlad i osjećao neku nepravdu, valjda. Nisam bio za titulu svjetskog šampiona, pa ko sam ja uopšte: nisam bio komsomolac, nisam u partiji, otac je bio u zatvoru, živjeti — nigdje, sa ženom se razvodim. Ko sam ja? Ja nisam smatrao da igram jače od Botvinika, samo zanimljivije od njega. I nisam smatrao da igram jače od Keresa. Osjećao sam da bi to bilo nepravedno. Nepravedno. I prema Boleslavskom takođe. On mi je dao mogućnost da ga stignem u Budimpešti, i sada da iskoristim tu šansu da navučem krunu na sebe? Činilo mi se da izdajem prijatelja. Vrijeme je tada bilo drugo, sada je to teško razumjeti, koliko ste vi godina imali 1951?
…mada, ko zna, možda je i bolje. Možda je bolje da sam postao opančar. Vjerovatno, da nije bilo revolucije, bio bih dobar opančar u nekom malom mjestu…
Ja vama zavidim, vi možete pisati sve što mislite, vi živite u Amsterdamu, u drugoj galaksiji, mi smo s vama u različitim civilizacijama. Vi sebi možete dozvoliti tako pisati. Lijepo vi, G., pišete o šahu, ali prelijepo, previše lijepo, šah to ne zaslužuje, ne zaslužuje. To su samo male figurice u bezvazdušnom prostoru, male figurice. Vašu sam knjigu dvadeset puta prelistao. Oni misle da ste vi o nekome napisali, o ljudima šaha, ali ja znam: vi ste o sebi napisali, svoj pogled na život pokazujete, svoju erudiciju.“

Evo, pročitao sam danas da ste vi napisali o Bagirovu, o igri u starosti na otvorenim turnirima. Neko tamo kod vas kaže da šah treba zabraniti posle šezdesete? A posle pedesete? A posle četrdesete? Ja sam kroz sve to sam prošao, da ste vidjeli kako se loše odnose prema starcima, ne samo o sebi govorim, vidio sam to na primjeru drugih. Karijera šahiste danas traje u prosjeku deset godina, možda malo duže. Za to vrijeme možeš završiti dva fakulteta. Postati ljekar ili bilo šta drugo, a mladi misle da će uvijek igrati kao što sada igraju. Naivni!
Evo pogledajte sad, Gelfand i Bakro igraju završnicu — top i lovac protiv topa. Znate li kako sam takvu završnicu izgubio od Smislova 1949? Hoćete da vam ispričam kako je bilo?
Na sceni smo ostali samo ja i Smislov, svi su već odavno otišli, a Vadim Sitjovski se spremao da prenese u sportskoj rubrici “Posljednjih vijesti” da je partija završena remijem. Ja njemu — “Samo sačekajte, ne žurite, ja ću još nešto pronaći”. I stvarno, napravio sam neku dječju grešku, meni samom je bilo smiješno. Ja sam, znate, mjesec dana prije turnira držao predavanje i sam pokazao kako je najlakše u toj poziciji održati remi. Nisam imao sreće u životu, naravno. Trebalo mi je da se rodim kao Fišer, u Americi… Sve što sada radim je čitanje i razmišljanje. Svega se sjećam. Sjećam se prošlosti. I sad sve čupam, skupljam — dokumente, izvode, zapisnike partija, sve.
Kapablanka je, naravno, bio lukavac. Odlično je znao da je šahovska igra veoma jednostavna, elementarna. Njegov stil igre zasnivao se na preciznim razmjenama: prvo bi mijenjao topa da bi znao kojeg postaviti na otvorenu liniju, zatim lovca da bi bilo jasno na koju strukturu pješaka igrati, potom par konja da ne bi bilo zabune kojeg staviti na e5. Nakon toga bi tek počinjao da igra. Igrao je dobro, bez sumnje, ali je razumio da je igra u svojoj suštini jednostavna.
Nedavno sam preigravao njegove partije — dosadno do bola. Kapablanka je jednostavno uvježbavao tehniku, kao mehanički, kao što je to radio u mladosti, igrajući čitave dane u Manhattanskom šahovskom klubu. Zašto je bio toliko popularan? Bio je Kubanac, harizmatičan, zgodan, elegantno je igrao na simultankama — i usadio ljudima ideju da je veliki šahista.
Vidio sam ga 1936. godine u Kijevu — samo leđa, jer je bilo ogromno mnoštvo oko njega. Ja sam tada igrao protiv kandidata za majstore — imao sam samo 12 godina. Drugi dvanaestogodišnjak je pobijedio Kapablanku na simultanci u Lenjingradu 1925. i shvatio da je šah veoma jednostavna igra. Shvativši to i pobijedivši ga, kasnije je i poštovao Kapablanku. Ili nisam imao dvanaest, već četrnaest godina? Kakva je razlika…
A šta je sa Florom? Prije nego što je postao poznat, igrao je blic u evropskim kafićima i smatra se da je u blicu čak bio bolji od Kapablanke, iako je upravo zahvaljujući blicu Kapablanka postao veliki. Ali, naravno, Kapablanka je imao i druge kvalitete.
Sad ispada da pobjeđuje onaj ko ima jače zdravlje i bolju memoriju. Onaj dječak koji je sa 12 godina postao velemajstor jednostavno je naučio minimalan skup varijanti — i gotovo. Talent u šahu gotovo da nije potreban — potrebna je samo memorija i sposobnost da se varijante reprodukuju. Glavna stvar sada su pare i mjesto na rang-listi. A šta šahisti ustvari rade? Samo pomjeraju pješake po tabli.
Nevjerovatno je da se to ljudima dopada i da za to plaćaju novac. Za šahiste je sve odavno poznato, oni samo vrte tu ploču — takmičenje memorije i računskih sposobnosti, i dobrog zdravlja. Eto šta je šah danas…
(Nastaviće se)