Godine 1820. Englez W. Hineman objavio je u Londonu zbirku od 50 partija koje je odigrao automat. Sve su pripadale Muru, čiji je kreativni potpis odlikovala širina i razmjera. Slično svom učitelju – čuvenom Dešapelu, Mur je „radi izjednačavanja šansi“ davao svim protivnicima pješaka i prvi potez – prednost, što je u to vrijeme bilo veoma rašireno.
I pored svih svojih brojnih vrlina, Mur je imao jednu manu, koja je bila potpuno nespojiva s konspiracijom: isticao se neumjerenom sklonošću alkoholu. Sa svakom dodatnom čašom, popijenom od veselog Francuza, rasla je brojka ljudi upućenih u tajnu automata. U štampi su sve češće počela da se pojavljuju razotkrivanja, prijetila je opasnost od propasti.
Pokušaji da se otkrije tajna automata pomoću raznih trikova preduzimani su više puta. Ponekad se koristila prijetnja požarom. Prvi put u takvu situaciju Melcel je dospio u jednom njemačkom gradu 1805. godine. Lokalni mađioničar, iznerviran neočekivanom konkurencijom, za vrijeme demonstracije automata dao je signal za požar. Usred opšteg haosa, Turčin se ponašao sasvim ljudski. Počeo je da pravi smiješne pokrete, pokazujući čitavim svojim bićem da ne namjerava da gori živ. Iz kutije su se čuli prigušeni krikovi, automat se trese od udaraca. Melcela je spasila panika. Gledaoci, jureći ka izlazu, ništa od toga nisu primijetili i sav svoj bijes usmjerili su na zavisnog mađioničara, koji je sa sramotom bio istjeran iz grada.
Melcel, međutim, izvukao je odgovarajuće zaključke. U ugovore sa svojim asistentima počeo je da uključuje posebnu klauzulu prema kojoj su se u slučaju zamišljenog ili stvarnog požara obavezivali da mu potpuno povjere svoje spašavanje. Srećom po Melcela (a naročito po njegove asistente), stvarna opasnost od požara nikada se nije pojavila.
Melcelu je inače nevjerovatno išlo u životu. Jednom je neko od njegovih asistenata glasno kinuo. Neočekivani zvuk, čudno iskrivljen kutijom, zapanjio je publiku, koja je zahtijevala objašnjenje. Melcel se nije zbunio. Povikavši: „Ah, opruga je pukla!“, povukao je automat iza kulisa. Nekoliko minuta kasnije, ponovo ga je izveo, otvorio vrata mehanizma i pokazao neki novi dio koji je slučajno postavio dan ranije. „Vidite“, objasnio je publici, „ovu oprugu sam morao da zamijenim“. Upravo tada u automat je ugrađen klik-klak mehanizam koji u potrebnim slučajevima prigušuje prirodne zvuke koje proizvodi čovjek.
Engleska, Francuska, Njemačka, Holandija i ponovo Engleska… Uskoro je Evropa postala premala za Melcela. Svaka nova turneja povećavala je rizik od propasti. Šahovskim automatom počeli su se intenzivno baviti mehaničari, naučnici, književnici. U početku je Melcel namjeravao da krene u Sankt Peterburg („Zvao me sa sobom“, prisjeća se Lewis), ali rizik je izgledao prevelik, pa je Melcel uputio svoj pogled ka drugom kraju svijeta.
Američke rolerkoster vožnje (ili Usponi i padovi u Americi)
Dana 20. decembra 1825. godine, Melcel je spakovao svoj „teatar automata“ i na parobrodu Howard otplovio iz Havra ka obalama Amerike. Sa njim je na brodu bio mehaničar sa čuvenim plesačima na kanapu, koji su bili deo atrakcija namijenjenih da zadive prostodušnu publiku Novog svijeta. Mehaničarova žena bila je minijaturna, snalažljiva Francuskinja. Obe ove osobine savršeno su odgovarale posebnim profesionalnim zahtijevima Melcela, pa nije gubio vrijeme.
Put preko Atlantika tada nije bio samo opasan, već i dugotrajan: jedrenjak je u luku Njujorka uplovio tek 3. februara 1826. godine. Tokom tih skoro dva mjeseca Melcel je strpljivo podučavao malu Francuskinju šahovskim mudrostima, pripremajući asistenta za ravnodušnog Turčina. Njeno ime istorija nije sačuvala. Šteta! Ova odlučna žena svakako zaslužuje pomen u hronici šahovskih podviga.
U svakom slučaju, Melcel je djelovao u stilu nekih savremenih ženskih trenera. Nije težio da svojoj štićenici pruži sistematsko šahovsko obrazovanje, zanimao ga je samo rezultat. Kada je 13. aprila 1826. godine u sali njujorškog hotela National na Broadway-u Turčin po prvi put demonstrirao svoje umijeće u Americi, protivnici nisu imali nikakve šanse. Igra je počinjala sa unaprijed postavljenim pozicijama, a mala Francuskinja ih je dovodila do pobjede s preciznošću računara. Zapanjujuće, ali upravo tako su savremeni elektronski šahovski sistemi započinjali svoju karijeru!
Ovaj trik bio je prava sitnica, poznata još iz vremena šatrandža. Sličnom metodom koristili su se srednjovjekovni putujući šahisti. Ovo oružje nalazilo se i u arsenalu samog Kempelena. Gledaocima je bio ponuđen izbor niza pozicija, postavljenih tako da strana koja započne igru uvijek pobijedi. A pošto je pravo prvog poteza uvijek pripadalo automatu, nije bilo važno koju boju figura gledaoci birali. Obično su preferirali stranu sa materijalnom prednošću ili „neodoljivim“ matnim prijetnjama. Tu su ih čekale neočekivane kombinacije, preuzete iz knjige Sirijca Filipa Stame, objavljene u Parizu 1737. godine.
Međutim, nad šahovnim iluzionizmom počeli su da se nadvijaju oblaci. Premalo je diskretna bila ova diskretna žena, koja bi nestajala svaki put tokom demonstracije automata. Publika je počela da gunđa, poduhvat je bio u opasnosti od fijaska na samom početku američke turneje. Srećom, bečki mehaničar nije posjedovao samo izuzetnu tehničku vještinu, već i fantastičnu snalažljivost. Iskusan u totalnoj prevari, bio je sposoban da pronađe izlaz iz svake, naizgled bezizlazne situacije. Ni ovog puta se nije zbunio.
Melcel se lako sprijateljio s ljudima, i uprkos kratkom boravku u Njujorku, uspio je da se zbliži s urednikom novina Evening Post, Vilijamom Kolmenom, velikim ljubiteljem šaha. S obaveznom iskrenošću priznao je novom prijatelju poteškoće s Francuskinjom, a ovaj je ponudio kao odgovarajuću zamjenu svog trinaestogodišnjeg sina. Kolmen mlađi je, naravno, bio oduševljen. Slažete se, ne može svaki mladić da odigra glavnu ulogu u tako neobičnoj avanturi.
**************
Autor: Velemajstor Viktor Henkin

https://chesspro.ru/_events/2007/henkel.html
(Nastaviće se)