Opšti izgled šahovskog automata Kempelena
Dana 5. jula 1854. godine u Filadelfijskom muzeju Sjedinjenih Američkih Država izbio je požar. Plamen je nemilosrdno uništavao eksponate. Ubrzo se približio figuri Turčina, nagnutog nad šahovskom tablom. Lice lutke počelo je da se topi, a na šahovske figurice, poput suza, kapao je rastopljeni vosak. Kada je vatra zahvatila egzotičnu odjeću Turčina, on se nekako čudno zavalio unazad i stopio s razbješnjelim morem vatre i pepela.
Tako je skončao svoj život čuveni šahovski automat Kempelena, koji je tokom dva vijeka zadivljavao maštu naroda Starog i Novog svijeta…
Rađanje legende
Jesen 1769. godine. Na dvor austrijske carice Marije Terezije bio je pozvan francuski fizičar Peletje, poznat po svojim magnetnim eksperimentima. U to vrijeme oni su se obično izvodili u obliku čarolija i trikova.
Zaintrigirana carica zamolila je svog dvorskog savjetnika Kempelena da joj objasni te neobične pojave i varke.
Volfgang fon Kempelén
Portret iz života, nepoznatog umjetnika
(moguće čak i autoportret)
Volfgang (Farkaš) fon Kempelén, po porijeklu Mađar, bio je istaknuti državni službenik, izuzetan pronalazač i mehaničar. Stvorio je mnoge originalne uređaje i aparate: parnu mašinu, hidraulični sistem čuvenih fontana u dvorcu Šenbrun, kao i pisaljku za slijepe. Njegov je i projekat kanala koji bi povezivao Dunav s Jadranskim morem.
Kao visoki državni činovnik — savjetnik riznice i upravnik carske monopolske industrije soli — Kempelén je imao dovoljno mogućnosti da sprovodi svoje inženjerske zamisli.
Ali to je bilo doba ne samo velikih otkrića, već i velikih obmana i zabluda: vrijeme potrage za filozofskim kamenom i eliksirom vječne mladosti, doba kada su na dvorovima evropskih prijestonica djelovali blistavi avanturisti poput Kaljostra i Kazanove. Kempelén je, svakako, bio dijete svoga vremena…
Trikovi Peletjea učinili su mu se kao dječja igra, ali su ga podstakli na neočekivanu ideju kojoj je bilo suđeno da stekne besmrtnost.
— Vaše veličanstvo, — poklonio se Kempelén carici, — mogao bih vam pokazati nešto mnogo zanimljivije…
— Držim vas za riječ, — rekla je Marija Terezija.
Po najvišoj naredbi, pronalazač je bio oslobođen svih službenih dužnosti i povukao se na pola godine u svoje imanje u Presburgu (današnja Bratislava).
Jednog februarskog dana 1770. godine u bečki dvorac Hofburg dopremljena je neobična naprava. Dvorjani su okružili tajanstveni predmet, pokušavajući da pogode šta je to ponovo smislio neiscrpni Kempelén. Ali kada je on povukao atlasni pokrivač, svi su zanijemili od iznenađenja.
Pred njima se ukazala figura Turčina, odjevenog u šarenu istočnjačku odoru. Turčin je sjedio za drvenim kovčegom. Njegova glava, prekrivena turbanom, bila je blago pognuta, a oči su nepomično gledale u šahovsku tablu s masivnim figurama.
— Vaše veličanstvo, — svečano je rekao Kempelén, — predložite nekome da odigra partiju šaha s automatom.
— Gospodo, — nasmiješila se Marija Terezija, — ko prihvata izazov?
— Ja! — odazvao se mladi plemić, poznat kao vrlo jak šahista.
Kempelén je prišao kovčegu, umetnuo ključ u otvor i navio oprugu.
I tada je Turčin oživio. Njegova glava počela je da se njiše s jedne strane na drugu, a oči su divlje kružile u dupljama. Potom je polako ispružio ruku naprijed, podigao s table pješaka kraljevog krila, pomjerio ga za dva polja i ukočio se, čekajući odgovor.
Salu su ispunili uzvici iznenađenja. Plemić se blago nasmiješio s visine. Partija je počela.
Ali ubrzo je Turčin triput klimnuo glavom i pobjedonosno pogledao okupljene. Plemić je upitno pogledao Kempelena.
— To znači da vam je šah, — primijetio je Kempelén. — I mat, — dodao je s lukavim osmijehom.
— Nevjerovatno! — povikao je uvrijeđeni dvorjanin. — U kovčegu je sigurno sakriven čovjek!
Takvu optužbu Kempelén je, naravno, očekivao. Mirno je prišao kovčegu i otvorio vratašca.
Unutrašnjost je bila ispunjena zupčanicima, točkićima, polugama i valjcima. Mehanički šahista bio je besprijekoran.
Demonstracija automata nije se završavala samo šahovskom partijom. Kempelén bi izvadio iz kovčega šest minijaturnih tabli s unaprijed postavljenim pozicijama i pozvao publiku da procijeni šanse svake strane.
Zatim bi ponudio da izaberu bilo koju od tih pozicija i da brane bilo koju boju figura, ali pod jednim uslovom: prvi potez uvijek pripada Turčinu.
I on je uvijek pobjeđivao.
Na kraju bi neko iz publike postavio konja na jedno od polja šahovske table, a Turčin bi s njim obilazio svih 64 polja, dodirnuvši svako samo jednom (tzv. Ajlerov konjski hod). Dobrovoljci su bilježili poteze, ali automat se nikada nije zbunio.
Glas o tom neobičnom izumu brzo se proširio širom zemlje. Ugledni građani dolazili su u Beč da vide „čudesnog Turčina“.
Istorija je sačuvala svjedočanstva savremenika. Jedno od njih pripada Karlu fon Vindišu, gradonačelniku Presburga — obrazovanom i radoznalom čovjeku.
Godine 1783. on je objavio malu knjižicu pod naslovom Pisma o šahovskom automatu gospodina fon Kempelena.
Sljedeći odlomak ne samo da oživljava prizor demonstracije, već otkriva i osjećanja koja su obuzimala posmatrače:
„Pretpostavka da automatom upravlja čovjek javila se već u prvim minutama prikazivanja,“ piše Vindiš.
„Mnogi gledaoci bili su u to toliko uvjereni da nisu oklijevali da to kažu naglas.
Ali nas je sve zateklo pravo zaprepaštenje kada je gospodin fon Kempelén širom otvorio vratašca kovčega.
Pri tome je okretao automat na sve strane, osvjetljavao unutrašnjost svijećom, podizao odjeću Turčina, dozvoljavao da se zaviri u svaki ugao.
Kada mi, uprkos svom trudu, nije pošlo za rukom da otkrijem i najmanji sumnjivi predmet — makar veličine šešira — moj ponos bio je teško ranjen.
I drugi posmatrači osjećali su isto, što se jasno vidjelo na njihovim izduženim licima.
Jedna starija dama, sjetivši se bajki iz svog djetinjstva, uzdahnula je, prekrstila se i sklonila u nišu prozora — dalje od nečiste sile koja se, po njenom uvjerenju, skrivala u kovčegu.
Kasnije sam više puta posmatrao automat, ispitujući ga na sve načine, igrao sam s njim šah i moram iskreno priznati — ništa nisam shvatio.
Tješim se mišlju da su i drugi, mnogo upućeniji u mehaniku, ostali u istoj nedoumici: niko nije uspio da otkrije tajnu…
Ako je to obmana, neka bude tako! U svakom slučaju, to je obmana koja služi na čast ljudskom geniju — obmana zadivljujuća i neshvatljiva…“
**************
Autor: Velemajstor Viktor Henkin
https://chesspro.ru/_events/2007/henkel.html
(Nastaviće se)