Moskva, 2014.
***********
25. avgust 1999.
— Vi, G., zovete pravo iz Amsterdama? Pa vi ne shvatate, to je kao poziv s druge planete! Ako je riječ o intervjuu, znajte da intervjue uopšte ne dajem. Ali da pričamo o životu — to je drugo. O životu možemo pričati.
Vi razumijete, ja nemam onaj imidž koji su mi novinari stvorili. Ja nisam taj čovjek. Ja sam — drugačiji.
Znate, ja sam igrao šah još prije rata, a ono što sad gledam — to je prosto smiješno.
Vi mislite da su Aljehin i vaš Eve igrali isti šah koji igraju danas? Smiješno!
Sjećam se, kao dijete, kako sam preigravao njihove partije na džepnom šahu, analizirao ih…
Tada je šah bio dio kulture, umjetnosti.
Takav šah je nestao zauvijek.
Šah koje sam volio — više ne postoji.
Znate, u posljednje vrijeme me često pitaju: jesam li se razočarao u šah?
A ja vam kažem — nisam se ja šahom nikada ni naročito oduševljavao.
Da li bih počeo da igram šah sad, da imam izbor?
Ne, nikada.
Za mene je to bilo nešto sasvim drugo — ja sam igrao, improvizovao…
A šta je sad?
Ja sam uvijek pokušavao da udahnem život u svoje figure, ponekad, u teškim trenucima, molio sam ih za pomoć — i one su mi često uzvraćale…
A sada mladi misle da igraju bolje?
Ma ne — oni samo igraju kao vučići. Za pare. Za honorare.
Evo vi, na primjer, na Olimpijadu u Elistu, pretpostavljam, niste ni išli.
A drugi? Sjurili se, kao kučići, za bakšišem…
A ako ćemo iskreno — naša generacija bila je talentovanija od ove današnje.
Ovi sadašnji “zvjezdaši” misle da su nešto izuzetno. Zašto?
Zato što pomjere pješaka za jedno polje bolje nego većina?
To oni misle? Pa to su gluposti.
Izgubili su osjećaj stvarnosti, oboljeli od manije veličine, misle da zaslužuju superhonorare, da žive u superhotelima, da vode superživot.
Šta, po uzoru na Fišera?
A Dvorecki — šta on?
Kako on uči šah?
Posadi svoje učenike kao psiće — jedan: “av”, drugi: “av-av”, treći: “av-av-av”.
Je l’ to šah?
Šah treba ostaviti samo u formi pozorišta.
Jer nije li sramota, u trećem milenijumu, da i dalje izvodimo lovca na c4 — baš kao što su to radili još Anderson i Morfi?
Znate, ja penziju dobijam — 50 dolara.
Ali nemojte to da pišete, nemojte da pišete.
Sjećate li se naše partije u Hastingsu, ‘75. godine?
Igrali smo Holandsku, bilo je remi, a vi ste me još poslije partije pitali, iznenađeno: “Zar se Holandska stvarno može igrati?”
Holandska, gdje crni već u otvaranju tako oslabljuje poziciju — sjećate se?
A uzmite Kasparova — pa on igra samo jedan varijantu!
A ja sam igrao sve. Sve!
Sve sam isprobao.
Razumijete, još od djetinjstva sam imao apsolutno shvatanje pozicije.
Apsolutno razumijevanje.
Apsolutno! Kao što muzičar ima apsolutni sluh.
Zato sam i igrao blic tako dobro. I partije od dva minuta.
Jer sam poziciju odmah vidio…
Šah je, naravno, igra sa konačnim rezultatom.
Sad čitam udžbenik o Gou — znate li vi da igrate Go?
Onda razumijete šta hoću da kažem: Go je igra neiscrpna.
Možete li to da kažete za šah?
Shvatite, ne želim da kudim mlađe — igraju kako znaju.
Ali zar je to meč za svjetsku titulu: Akopjan – Halifman?
…Nikome ne govorim, a vama ću reći — vi ćete shvatiti.
Imam trideset fioka arhive — knjige, rukopisi, skice, a na gornjim policama još koliko toga…
Talent za šah nije posebno potreban, a inteligencija je — štetna.
Štetna!
Šah stvara iluziju da je čovjek povezan s nečim uzvišenim, s nekom višom inteligencijom.
Eto, Nabokov je bio intelektualac, i mislio je da, pošto sastavlja šahovske probleme, pametniji je od svih ostalih.
Glupost!
Pamćenje, sposobnost da se odigra varijanta — eto šta treba.
I ništa više!
Jeste li čitali moj intervju u “Ogonjku”?
Tamo sam sve detaljno rekao…
Fudbal je igra bar za red veličine viša po intelektu od šaha!
U fudbalu se svake sekunde sve mijenja, i moraš odmah da mijenjaš i plan.
A u šahu? Šta?
Izabrao si Benoni, na primjer — i gotovo.
Osuđen si na određenu strukturu.
Moraš da slijediš poznat plan.
Šahista postaje rob svog izbora.
A ja hoću da me cijene zbog mašte, zbog originalnih rješenja, a ne zbog toga što znam da izvezem neki otvaranje ili da meljem neku standardnu poziciju.
(Nastaviće se)