Piše: Sergey Voronkov
pisac, istoričar
POKLON ZA ROĐENDAN
Ragozin i Havin: „7. februara održano je zatvaranje turnira. Pobjednike šampionata pozdravili su zamjenik ministrazdravlja Ukrajinske SSR N. Racz, predsjednik Savezne šahovske sekcije V. Vinogradov, predstavnici sportske javnosti glavnog grada Ukrajine.
Uz burne aplauze prisutnih, J. Averbahu dodijeljena je zlatna medalja šampiona zemlje i diploma prve stepeni, a V. Korčnoju i M. Tajmanovu uručeni su srebrni znakovi i diplome druge stepeni“ („Radyansky Sport“, 9. februar).
Zašto je nastupao zamjenik ministra zdravstva, objasnio je Averbah: „Zlatna medalja koja mi je dodijeljena bila je jedinstvena: na njoj je ugravirano ‘Ministarstvozdravlja SSSR’! Naime, nakon smrti Staljina Sportski komitet je neko vrijeme bio podređen ovom ministarstvu, a predsjednik Sportskog komiteta postao je zamjenik ministra zdravstva“ (iz knjige „Šah na sceni i iza kulisa“, 2003). Potvrda za to bio je časopis „Šah u SSSR-u“, koji je gotovo godinu dana (od broja 4 za 1953. do broja 2 za 1954.) bio organ Ministarstvazdravlja SSSR.
Zlatna medalja, dodijeljena Juriju Averbahu, bila je jedinstvena: na njoj je bio natpis „Ministarstvo zdravlja SSSR“, u koje je gotovo godinu dana, nakon smrti Staljina, bilo uključeno Glavno upravljanje za fizičku kulturu i sport.
Niko od onih koji su pisali o turniru, iz nekog razloga, nije primijetio zanimljivu koincidenciju: 8. februara, odmah narednog dana poslije zatvaranja, Averbah je imao rođendan. Jurij Ljevič ga je proslavio tamo, u Kijevu, zajedno sa pobjedom na šampionatu. I to kako! Pri jednom razgovoru ispričao mi je dvije divne priče vezane za banket koji je priredio u svojoj sobi. Prvu je uključio u knjigu „Život šahiste u sistemu“. Ali tamo je priča, po mom ukusu, bila previše „literarna“, pa navodim verziju koju sam zapisao, uzimajući iz knjige samo početak:
Averbah: „Par dana prije završetka turnira glavni sudija (tačnije njegov zamjenik) Mihail Volkovski, veseljko i ne glup za piće, polušaljivo-poluozbiljno predložio:
– Ako postaneš šampion i prirediš banket, ja ću u tvoju čast pročitati Barkovu poemu ‘Luka Mudiščev’.
Na banketu je Volkovski zaista pročitao poemu. A potom je ispričao kako mu je ona spasila život na frontu. Volkovski je služio kao starješina u mornaričkoj pješadiji, ratovao pod Lenjingradom. Bile su strašne borbe. U jednoj od njih, pod granatiranjem, glasno je počeo čitati ‘Luku Mudiščeva’… Nakon borbe pozvao ga je komandir bataljona i strogo upitao: ‘Šta to vičeš za vrijeme borbe?’
‘To je za podizanje borbenog morala, druže majore’, odgovorio je Volkovski.
‘Pa pročitaj!’ i Volkovski je počeo da recituje poemu napamet. Kada je završio, komandir mu je naredio: ‘Sada sjedi i piši!’ Sledećeg dana odvezen je kod komandira pukovnije, potom u štab divizije – i svuda je zapisivao ‘Luku Mudiščeva’… A kada se Volkovski poslije sedmicu dana vratio u jedinicu, ispostavilo se da niko od njegovog odjeljenja nije preživio!“
Drugu priču Jurij Ljevič nije naveo u knjizi – vjerovatno se stidio. Ipak, duboko mu se urezala u pamćenje: poeziju je, sjećam se, deklamovao „sa žarom“, i bilo je vidljivo da mu taj pijan večernji događaj u Kijevu još uvijek stoji pred očima.
Tokom šampionata u Kijev je došao tada popularni estradni muzički duet „Šurov i Rykunin“, koji je izvodio satirične stihove. Umjetnici su rekli Averbahu da, ako osvoji prvo mjesto i priredi banket u svojoj sobi, oni će za njega organizovati koncert. I stvarno su ga organizovali! Tokom nastupa umjetnici su se dobro napili i počeli da pjevaju kratke šaljive pjesme uz malu harmoniku. Dame su to jako zabavilo. Evo jednog od stihova koje se Averbah sjeća:
Po alejama centralnog parka
Sa pionirom šetala udovica.
Pionira udovici postalo žao
I udovica pioniru dala.
Zašto je udovica pioniru dala?
Zašto? Recite mi.
Zato što je kod nas svako mlad sada
U našoj mladalačkoj, prelijepoj zemlji.
Još godinu dana ranije, prije Staljinove smrti, bilo je nezamislivo da bi neko javno pjevao ovakve stihove! Zemlja se polako otapala, iako riječ „otopljenje“ još nije izgovorena – istoimena novela Ilje Erenburga biće štampana u časopisu „Znamya“ tek u maju…
ŠAMPIONAT KROZ OČI POBJEDNIKA
Averbah: „Poseban interes završenom šampionatu davalo je to što su za visoku titulu šampiona SSSR-a borili ne samo iskusni velemajstori poput Petrosjana, Tajmanova i Gelera, već i talentovana šahovska omladina.
22-godišnji student Lenjingradskog univerziteta V. Korčnoj pokazao se kao najopasniji protivnik za šahiste ‘starije generacije’. Pokazao je da je prava opasnost za velemajstore. Na njegovom kontu su pobjede nad Gelerom, Florom i Lilienthalom. Korčnoj je inventivan i hrabar u šahovskim napadima. Nije se bojao složenih, napetih situacija, i hrabro ih je prihvatao. Korčnoju treba poželjeti da više radi na tehnici igre.
Dobar utisak ostavila je igra majstora Lisicina i Nežmetdinova. Velemajstor Geler je očigledno nastupio ispod svojih mogućnosti.
Prošli šampionat bio je za mene velika škola. Iako sam nedavno odigrao 28 partija u Cirihu, ne mogu reći da sam stigao na završetak tek završenog turnira preumoran. Vjerovatno je pomogla fizička priprema. Od 12. godine redovno radim gimnastičke vježbe, plivam, igram odbojku, idem na skije.
Ova godina će biti bogata mnogim zanimljivim šahovskim takmičenjima. Nadam se da ću učestvovati u njima i uložiću sve snage da opravdam visoko zvanje šampiona Sovjetskog Saveza“ („Sovetsky Sport“, 9. februar).
Tek pola vijeka kasnije, u knjizi „Šah na sceni i iza kulisa“, Averbah je ispričao o tragediji koja se tada dogodila njegovom ocu (usput, 1937. je bio uhapšen, ali pušten godinu dana kasnije – kao i majstor Vigodčikov, bio je obuhvaćen prvom Berijinom „amnistijom“):
„Nedugo po povratku u Moskvu (iz Ciriha) otišao sam kod roditelja da čestitam majci rođendan. Ona me odvukla u kuhinju, zatvorila vrata i zaplakala: ‘Beda! Otac ima rak želuca. Hitno mora da se operiše.’ Nekoliko dana kasnije dogovorio sam se sa poznatim hirurgom, profesorom B. Petrovskim, da primi oca u svoju bolnicu… U januaru 1954. godine, dok je otac još bio u bolnici, otišao sam u Kijev na šampionat zemlje. Nisam se posebno pripremao, ali bio sam u dobroj formi. Vjerovatno je pomogla intenzivna teorijska priprema kojom sam se bavio pred turnir kandidata, kao i stečeno iskustvo… Po povratku u Moskvu, požurio sam kod roditelja. Otac je već bio kod kuće. Bio je veoma mršav. Poslije operacije mu nije bilo bolje: otkriveni su metastaze. Bijeda od oca! Skeptično je gledao na moje šahovsko zanimanje, smatrao je da me odvlači od školovanja, a kasnije – od ozbiljnog inženjerskog posla. Tek kada sam postigao najveći uspjeh, promijenio je stav. Ali živjeti mu nije ostalo dugo…“
Korčnoj: „Putovao sam u Kijev, očekujući u najboljem slučaju peto mjesto, ali odigrao sam uspješnije. To što sam podijelio 2–3. mjesto sa velemajstorom Tajmanovom smatram svojim uspjehom.“
Najbolje je u turniru igrao Averbah, igrao je „sa žarom“, sa kreativnom maštom. Što se ne može reći za neke druge velemajstore. Šta mladi majstori mogu naučiti od Flora sa njegovom suvom, bezbojnjom igrom? Tajmanov i Petrosjan su takođe često izbjegavali komplikacije i pobjeđivali primjenom jedne tehnike.
Meni se svidjela igra Lisicina. Dao je niz zanimljivih partija. Snažan utisak ostavile su pobjede Nežmetdinova nad Borisenkom i Gelerom. Samo tako treba da igraju sovjetski šahisti – energično, inventivno, briljantno…» („Radski sport“, 9. februar).
Tajmanov: „Turnir je protekao u znaku napredovanja mladih. Od predstavnika starije generacije samo je Lisicinu pošlo za rukom da uđe u prvu petorku.
Pobjeda Averbaha je potpuno zaslužena. On dobro razumije poziciju, uspješno kombinuje, zna da se istrajno brani, dobro vlada tehnikom realizacije stečenog prednosti.
Korčnoj se smatra velemajstorom samo kombinatornog stila. Po mom mišljenju, to nije tačno. Dovoljno je sjetiti se partije Korčnoj – Flor, da se uvjerimo koliko majstorski vodi složenu pozicijsku borbu.
U Kijevu sam čest gost. Samo u posljednje vrijeme bio sam ovdje tri puta, svaki put iz drugog razloga. Prvi put došao sam kao solista Lenjingradske konzervatorije, da učestvujem u koncertu, drugi put kada su me pozvali u studio igranih filmova da snimim sa mnom neke kadrove za novi sportski film „Naši šampioni“, a treći put – na 21. šampionat SSSR-a. Svaki put sa zadovoljstvom gledam kako se brzo unapređuje glavni grad Ukrajine. Želim Kijevljanima – ljubiteljima šaha – nove uspjehe u njihovom kreativnom radu, u šahovskim takmičenjima“ .
(Nastaviće se)