I.Linder, Moskva 1960
PUT U SPASSKOJE
Dva puta je Tolstoj putovao svom prijatelju S. Urusovu u Spasskoje: 1869. godine i dvadeset godina kasnije, u proljeće 1889. Ovoga puta Lav Nikolajevič je želio malo boraviti u osami, odmoriti se од moskovske gužve. I zaista, mjesto za tu svrhu bilo je izabrano što je moguće bolje.
Urusovljevo imanje stajalo je na visokom brežuljku. Unaokolo — šume, šumarci, livade… A samo podnožje urusovske uzvisine dodirivala su dva mala sela — Torbeevo i Kuroedovo, ali ni ona gotovo da nisu remetila vijekovnu tišinu…
Dvije nedjelje je proveo ovdje Tolstoj. Do danas se sačuvao dvospratni Urusovljev dom u kojem je odsjedao, kao i mala crkvica, koju je sagradila žena Sergeja Semjonoviča početkom pedesetih godina. Stariji seljaci i sada se još sjećaju sevastopoljskog heroja, penzionisanog generala Urusova, i s ponosom pričaju da je kod njega gostovao veliki ruski pisac.
Prisni razgovori s Urusovim, šetnje po šumi i po selima Zubcovo i Ljičovo, zanimljivi razgovori s seljacima, posjeta fabrici pamučnih tkanina Knopa, koja je bila deset vrsta od Spasskog — sve je to ispunilo Tolstoja novim utiscima. Ujutro mu se naročito dobro radilo. U Spasskom je nastavio pisati komediju Plodovi prosvjećenja, članak o umjetnosti. „Mnogo i dobro sam pisao Kr(ejcerovu) sonatu“, bilježio je Tolstoj 5. aprila u „Dnevniku“. Napisano je čitao Sergeju Semjonoviču, čijem se mišljenju uvijek pažljivo priklanjao.
„…Pisao Kr(ejcerovu) sonatu. Poslije ručka čitao sam je Ur(usovu)… Ur(usovu) se veoma dopada. I zaista, novo je i snažno“ (t. 50, str. 62).
S. Urusov bio je oduševljen Tolstojevim dolaskom. U pismu Sofiji Andrejevnoj pisao je: „Već sam podmladio dušu od njegovog boravka ovdje…“
Nije poznato jesu li Tolstoj i Urusov igrali šah u Spasskom. Ali, po svoj prilici, razgovora o šahu je bilo. Vjerovatno nije slučajno što se u pismu, poslanom Tolstoju ubrzo poslije njegovog odlaska iz Spasskog, našla i ova napomena: „U čas odmora, kada se latite pasijansa, postavite šahovsku tablu i proučite pod br. 102 (15. aprila) šahovsku partiju igranu u Havani između našeg Čigorina i prvog evropskog igrača Štajnica.“ Bila je to 13. partija meča za svjetsko prvenstvo u šahu. Čigorin, koji je igrao bijelima, pobijedio je u njoj u 58. potezu. Partija je jedno vrijeme išla prema remiju, ali je u 22. potezu Čigorin žrtvom konja zaoštrio igru i stvorio napad na protivnikovog kralja. Štajnic se uporno branio. U 46. potezu bijeli je, kako je isticao Urusov, mogao forsirati pobjedu lijepim matom, ali se požurio da razmijeni dame, što je produžilo borbu. To je Urusovu poslužilo kao povod za subjektivan zaključak: „Opet vidim da se nekada igralo mnogo bolje, i da danas nema takvih kao što su bili naš Petrov i Amerikanac Morfi.“
Odavde možete vidjeti čime sam se bavio te večeri, kada me čitanje iscrpilo, od rada sam se umorio, a raznovrsnost aktivnosti pruža odmor.
U posljednjim godinama svog života S. Urusov je nastavio održavati najužu vezu sa porodicom Tolstoj, pokazujući, između ostalog, veliko interesovanje za sudbinu svojih „kumova“. Njegova pisma Lavu Nikolajeviču, Sofiji Andrejevni i njihovoj djeci puna su pažnje, dobrote i originalnih misli. Upravo zbog toga Sofija Andrejevna je voljela njegova pisma.
Posebno često se S. Urusov u posljednjim godinama dopisivao sa S. A. Tolstoj. Nedugo prije smrti, 23. avgusta 1897. godine, pisao joj je iz Spasskog:
„Draga i mila kuma! Veoma ste me obradovali svojim pismom! Ono je naišlo na moje čestitarsko. Sve vaše vijesti su veoma prijatne, naročito o aktivnostima Lava Nikolajeviča.
Moram biti ovdje do 5. septembra, potom, kao i prethodnih godina, u Moskvi, gdje se nadam da ću vas vidjeti i vaše; ako se u Moskvi ne zateknem — krećem u Jasnu Poljanu. U starosti čovjek barem jednom treba da posjeti vas i prisjetiti se sa L. N. blaženih starih dana.“
Međutim, njemu više nije bilo suđeno da se susretne sa Lavom Nikolajevičem. Ubrzo je ozbiljno obolio, a 20. novembra 1897. godine preminuo.
21.novembra S. A. Tolstoj je iz Moskve poslala pismo svom mužu na poštansku stanicu Jasenk, u Tuljskoj guberniji:
„Šaljem telegram s vijesti o smrti Urusova. Veoma tužno, stari prijatelji odlaze, a novih nema. I tako mi je žao.“
Tolstoj je preživio svog prijatelja za 13 godina. Svih ti godina se često prisjećao njega u razgovorima sa svojim bližnjima i prijateljima. O tome svjedoče Zapisi D. P. Makovickog i Dnevnik A. B. Goldenvejzera.
Lik S. Urusova bio je zabilježen i u pojedinim Tolstojevim djelima.
U januaru 1899. godine Tolstoj je, odgovarajući na obraćanje grupe predstavnika švedske inteligencije, napisao pismo „Povodom kongresa o miru. Pismo Šveđanima“. U ovom pismu Tolstoj je pokazao da sazivanje konferencije radi prekida neprestanog naoružavanja i sprečavanja budućeg rata tada predstavlja praznu i licemjernu ideju, korisnu onima koji se pod njenom pokrivačem spremaju za rat. Dokle god budu postojale vojske i oružja, bilo kakvi pregovori na konferencijama pokazaće se kao prazna priča.
L. N. Tolstoj igra šah sa M. S. Sukhotinom, Jasna Poljana, 1903.
L. Tolstoj u pismu navodi sljedeći događaj iz Krimskog rata 1854–1855. godine: „Sjećam se, tokom opsade Sevastopolja, jednom sam sjedio kod ađutanta Stena, komandanta garnizona, kada je u prijemnu sobu ušao knez S. S. Urusov, veoma hrabar oficir, veliki ekscentrik i u isto vrijeme jedan od najboljih evropskih šahista tog vremena. Rekao je da ima posla sa generalom. Ađutant ga je odveo u generalov kabinet. Deset minuta kasnije, Urusov je prošao pored nas sa nezadovoljnim izrazom lica. Ađutant koji ga je pratio vratio se kod nas i, smijući se, ispričao zbog čega je Urusov došao kod Sakena. Došao je kod Sakena da predloži izazov Englezima: da odigraju partiju šaha na prvom rovu ispred 5. tvrđave, koja je nekoliko puta prelazila iz ruku u ruke i već koštala stotine života.
Nesumnjivo, bilo bi mnogo bolje odigrati šah u rovu nego ubijati ljude. Ali Saken nije prihvatio Urusovljev prijedlog, savršeno razumijevajući da bi se šah mogao igrati u rovu samo kada bi postojalo potpuno međusobno povjerenje strana u izvršenje postavljenog uslova. Prisustvo trupa koje su stajale ispred rova i topova usmjerenih prema njoj pokazivalo je da takvo povjerenje ne postoji. Dokle god su postojale trupe s obe strane — bilo je jasno da će se stvar riješiti ne šahom, nego bajonetama. Isto važi i za međunarodna pitanja.“
Životne linije dva čovjeka, različitih sudbina, karaktera i djelovanja, bile su neraskidivo isprepletene.
6.februara 1906. godine Tolstoj je pisao P. A. Sergejenku:
„Imao sam dva (osim A. A. Tolstoja, to je treće) lica, kojima sam mnogo pisao pisama i, koliko se sjećam, zanimljiva su onima kojima bi moja ličnost mogla biti zanimljiva. To su — Strahov i knez Sergej Semjonovič Urusov.“
(Nastaviće se)