Moskva, 2014.
***********
Šta da se kaže — nije bio jedini koji se pred kraj života zamislio nad propuštenim prilikama ili poželio da prebaci sopstvene greške na račun okolnosti vremena ili na tuđa pleća.
Ponekad, čak i gorko iskustvo može da postane jedna od radosti starosti, a obična uspomena — gozba.
Za srećne duše, cijela prošlost je neiscrpna bajka — ali bajke Davida Bronštajna, i ako nisu bile tužne, uvek su imale gorku notu.
Hans Ree, koji je više puta igrao protiv Bronštajna i mnogo s njim razgovarao, sjeća se da su njegovi monolozi bili puni najraznovrsnijih ideja, ali da je duboka tuga u njima uvijek bila skrivena.
“Patnja je uslov za djelovanje genija”, govorio je Schopenhauer.
“Da li bi stvarali Shakespeare i Goethe, da li bi filozofirao Platon, da li bi Kant raspravljao o razumu — da su nalazili ispunjenje i zadovoljstvo u stvarnom svijetu oko sebe, da im je bilo dobro i da su im se želje ispunjavale?”
Stalno se žalio na veličinu svoje sićušne penzije, ali ne vjerujem da bi mu dobijanje velike svote novca bio povod da kaže: “Imam sjajne vijesti.”
Pored toga, ne mogu da zamislim povod zbog kojeg bi uopšte mogao izgovoriti takve riječi.
Nosio je na sebi neku veliku težinu, na koju je, čini se, navikao i od koje nije želio da se oslobodi — a možda, kasnije, više to i nije mogao.
“Što prođe — to bude milo, a što je bilo milo — to prođe.”
Za njega prošlost nije bila mila, ali nije želio da ni takva, nemila prošlost ode zauvijek.
Drugi oktobar 1999. Moskva. Sreli smo se ujutro kod stanice metroa „Kropotkinskaja“.
Uočio sam ga još izdaleka — stajao je pored stuba, s one strane Gogoljevskog bulevara na kojoj se nalazi Klub.
Ljudi su užurbano prolazili, žurili ka metrou, i niko nije obraćao pažnju na malenog čovječuljka s gustim osjedjelim obrvama, u crnom beretku i s velikim rožnatim naočarima: veliki ljudi se, uostalom, ni po čemu ne razlikuju od nas — osim što su možda niži rastom.
Pokazuje mi penzionersku knjižicu, pasoš:
— Pogledajte, tek što sam dobio novi. Ovo mi je prvi pasoš u životu u kojem nema rubrike „nacionalnost“. Čudno mi je, osjećam se kao da se nekome prikrivam, kao da nekog varam. Kao što ste juče rekli — kao da sam se „ugurao u tuđu familiju“.
(U jučerašnjem telefonskom razgovoru, kad je govorio o ukidanju nacionalnosti iz pasoša, sjetio sam se one rečenice:
„Nisam im ravan, ali ni zbog parade nisam se u red stao — kao da sam se u tuđu familiju ugurao.“)
— Pogledajte ovdje — u rubrici ‘mjesto rođenja’ piše ‘bela tserkov’, malim slovima, kao da sam rođen u nekoj crkvi! I smijeh i grijeh… Eto kakav je sad život.
— I nema kome da se požališ, da te neko zaštiti. Prije je bilo barem devet instanci gdje si mogao da se požališ — Sportski komitet, Federacija, „Dinamo“… mogao si i Centralnom komitetu da pišeš. Nisam ja to radio, ali — mogao si.
— A penzija mi je — pedeset dolara. Ne možeš se baš razmahati. Za titulu ‘penzionera lokalnog značaja’ i sto rubalja dodatka morao sam da se borim…
— Pitali su me — a gdje ste bili 1942. godine? Razumijete li? Ne, razumijete li vi to uopšte?.. U četrdeset drugoj!
Bio je siv, jesenji dan i polako smo išli u pravcu njegove kuće. Umjesto uobičajenih plakata, amblema i silueta komunističkih vođa, svuda su se vidjele ogromne reklame „McDonald’sa“, „Sonyja“ i „Philipsa“. Šetali smo arbatskim uličicama, na pragu XXI vijeka, a on je putovao kroz davno prošlo vrijeme, prisjećajući se ljudi kojih odavno više nije bilo.
Govorio je o meču s Botvinikom, o događajima starim pola vijeka, ne propuštajući ni najmanji detalj, kao da će za nekoliko sati morati da ide da odigra famoznu 23. partiju, i pokazivao mi nov, savršeno očuvan ulazni list iz 1951. godine — „učesnik meča za svjetsko prvenstvo: Bronštajn D.I.“
Formulacija koja ga je posebno dirala:
— „Ne, vi ne razumijete, samo — učesnik. Razumijete li vi uopšte šta to znači?..“
Govorio je o teškoćama sadašnjeg života, o svojoj izgubljenosti, zaboravljenosti, a onda bi naglo mijenjao ton i pričao o svojoj neograničenoj popularnosti, iako je bilo vrlo upitno da bi u tom sitnom čovječuljku, nalik službeniku iz sinagoge, koji je sitno koračao arbatskim uličicama, iko prepoznao jednog od najlegendarnijih šahista sredine XX vijeka.
Pet minuta kasnije, stajali smo pred vratima njegove zgrade.
— „Hajde da svratimo kod mene, ali samo vas molim — ne uplašite se, užasan mi je nered, razvrstavam papire… sve sad sredjujem… dovodim u red!“
(Nastaviće se)