I.Linder, Moskva 1960
— Eto ga, napokon! — povikao je Rostov. — I Berg je tu! Ah ti, petizanfan, ale kuše d’or mir! („Malo dijete, oh, zlatni svijete!“)* — povikao je, ponavljajući riječi dadilje nad kojima su se nekada zajedno smijali s Borisom.
— Bože moj! kako si se promijenio! — Boris je ustao ususret Rostovu, ali, ustajući, nije zaboravio pridržati i vratiti na mjesto šahovske figure koje su se razbacale, te je htio zagrliti svog druga…» (t. 1, treći dio, gl. VII).
Nekoliko puta Tolstoj se obraćao promišljanju o šahovskoj igri kako bi što življe otkrio pojedine osobine vojnih dejstava ili čak opštih zakona rata. Šahovske misli u romanu iznosi i sam autor, ali i dva lika — knez Andrej Bolkonski i Napoleon. Karakter tih izlaganja međusobno se razlikuje.
Evo, na primjer, kakvu je misao Tolstoj iznio kako bi pobio pogrešno shvatanje francuskog istoričara Tjera, koji je, nastojeći opravdati Napoleona, tvrdio da je ovaj bio nevoljno privučen zidinama Moskve.
«Dobar igrač», piše Tolstoj, «koji je izgubio u šahu, iskreno je uvjeren da se njegov poraz desio zbog njegove pogreške i traži tu pogrešku na početku svoje igre, ali zaboravlja da je u svakom svom koraku tokom čitave igre činio iste takve greške, da nijedan njegov potez nije bio savršen. Pogreška na koju obraća pažnju primjetna mu je samo zato što je nju protivnik iskoristio. Koliko je složenija od toga igra rata, koja se odvija u poznatim uslovima vremena, gdje ne upravlja jedna volja beživotnim mašinama, nego sve proizlazi iz bezbrojnih sudara različitih samovolja?» (t. III, drugi dio, gl. VII).
Ostale misli o šahu date su u vezi s Borodinskom bitkom.
Zanimljiv je razgovor između Andreja Bolkonskog i Pjera Bezuhova uoči Borodinske bitke. To su bili napredni ljudi svoga vremena, vatreno privrženi Otadžbini. Kada su se sreli pred Borodinskom bitkom, dva prijatelja razmjenjuju misli o predstojećoj borbi. Razgovor skreće na ulogu vojskovođa u ratu. Pjer i Andrej igrali su šah, pa njihova razmišljanja prirodno prelaze na teren šahovskih analogija i poređenja. Tolstoj u usta kneza Andreja stavlja svoje misli:
— Djeco, idite da legnete na spavanje.
— Međutim, kažu da je on vješt vojskovođa — reče Pjer.
— Ne razumijem šta to znači vješt vojskovođa — reče knez Andrej podrugljivo.
— Vješt vojskovođa — reče Pjer — pa onaj koji je predvidio sve slučajnosti… pa, pogodio misli protivnika.
— Ali to je nemoguće — reče knez Andrej, kao o nečemu odavno riješenom.
Pjer ga začuđeno pogleda.
— Pa ipak — reče on — govore da je rat sličan šahovskoj igri.
— Da — reče knez Andrej — samo s onom malom razlikom što u šahu nad svakim potezom možeš misliti koliko god hoćeš, što si tamo izvan uslova vremena, i još s onom razlikom što je konj uvijek jači od piona i dva piona uvijek jače od jednog, a u ratu je jedan bataljon ponekad jači od divizije, a ponekad slabiji od čete. Relativna snaga vojske nikome ne može biti poznata… Uspjeh nikada nije zavisio, niti će zavisiti, ni od položaja, ni od naoružanja, pa čak ni od broja; a najmanje od položaja.
— A od čega onda?
— Od onog osjećanja koje postoji u meni, u njemu — pokaza na Timohina — u svakom vojniku.» (t. III, drugi dio, gl. XXV)**
Dalje Tolstoj razvija misao da je jedan od glavnih razloga neizbježne pobjede Rusa 1812. godine stanje duha vojske koja brani svoju rodnu zemlju od stranih osvajača — narodni karakter rata.
U prvobitnoj verziji ovog prizora poređenje šaha s ratom bilo je provedeno u širem planu, a izrečena je i zanimljiva misao o šahovskom talentu. Obraćajući se komandiru bataljona Timohinu, knez Andrej kaže:
«Ali i u šahu — (ti igraš) (vidiš šta treba) znaš da (se) može desiti takva kombinacija kakvu ne bi napisao ni po čitavom ovom zidu, i da se sve ne može predvidjeti, nego je potreban talenat, instinkt šahovski jednog čovjeka.» (t. 14, str. 109)
Na početku prošlog vijeka još nije postojala kontrola vremena. Prvi put je primijenjena 1853. godine, a u turnirsku praksu ušla je tri decenija kasnije.
Odlomak se donosi sa skraćenjima.
Ako knez Andrej, poredeći rat sa šahom, pokazuje duboku, može se reći suštinsku razliku između jednog i drugog, sasvim drugačije na to gleda Napoleon. Pisac ovdje kao da suprotstavlja dva pogleda na rat. Za kneza Andreja rat je zločin, on vodi u smrt stotina hiljada ljudi. „Rat“, govori on, „nije ljubaznost, nego najgadnija stvar u životu, i to treba razumjeti i ne igrati se rata“.
(Nastaviće se)