SVAKODNEVNE STVARI
V.V. je bio veoma neodlučan u rješavanju svakodnevnih problema, posebno kad je riječ o kupovini. Nadežda Andrejevna se često čudila: „Smislov do 80. godine nije znao gdje je prodavnica.“ Ona ga je uvijek tako zvala; nikada nisam čuo da ga oslovljava s „Vasja“ ili bilo čim sličnim.
Na početku svakog putovanja u inostranstvo, V.V., naoružan listom Nadežde Andrejevne, obilazio je prodavnice i nakon dugog posmatranja stvari obavljao kupovinu. Nakon odigrane partije pokazivao je kupljene stvari svojim saradnicima (u SSSR-u na međunarodne turnire obično su slali dvoje, za svaki slučaj) i počinjao izražavati sumnje – hoće li se to Nadeždi Andrejevnoj svidjeti, da li je odgovarajuća veličina, boja ili kroj.
Sutradan bi odlazio u iste prodavnice i vršio zamjenu kupljenih artikala. Procedura se ponavljala svakih 3–4 dana, što je osoblje nekih prodavnica dovodilo do ludila – par puta su V.V.-u vraćali novac i davali robu besplatno, samo da ne bi morali prolaziti kroz petu zamjenu!
Postoji jedna legenda o kojoj se nisam usudio pitati Vasilija Vasiljeviča. Tada su se igrali godišnji mečevi SSSR – Jugoslavija, a poznata jugoslavenska šampionka Milunka Lazarević, prema procjeni veterana, smatrana je najljepšom šahistkinjom u istoriji. V.V. je osjećao simpatije prema njoj, kao i većina svjetskih velemajstora. Ali tada je Nadežda Andrejevna napisala u CK KPSS – kako to, svjetski šampion, a ponaša se ovako. V.V. su odmah pozvali i sve mu objasnili. I on je stao u položaj „mirno!“ – kao da kaže: sve sam razumio.
Ipak, te neprijatnosti se ne mogu porediti s onima koje je imao David Ionovič, kada je stiglo pismo (s potpisom) u CK, da je sina nazvao Lvom Davidovičem Bronštajnom po samom Trockom! Gora optužba tada nije mogla biti smišljena. Morao je David Ionovič da se vrti kao jegulja na tiganju – bila su još staljinistička vremena. Priča s V.V. dogodila se tek početkom odmrzavanja, i V.V. nije morao da brine za svoju glavu.
POSLJEDNJE GODINE
Meni sa suprugom bilo je zadovoljstvo provesti predivno vrijeme na Palma de Majorci 1989. godine sa porodicom Smislov. Zajedno smo šetali po prodavnicama i uživali u morskim specijalitetima u restoranima. Za njih smo bili kao djeca!
Negdje dvadesetak godina kasnije požalio sam se Vasiliju Vasiljeviču da starim. On se nasmijao i rekao: „Ne pričaj mi takve gluposti, mali!“
Njegova supruga, Nadežda Andrejevna, već je dugi niz godina imala problema sa nogama i nije mogla uživati u dugim šetnjama na svježem zraku, koje je Vasilij Vasiljevič toliko volio.
FOTO: B. Dolmatovski
Takođe je i on imao ozbiljne zdravstvene probleme. Prije svega, mnogo ga je brinuo vid – liječio se kod najpoznatijeg doktora i akademika u Moskvi, ali operacije nisu bile sasvim uspješne, i kasnije ni zapadni oftalmolozi nisu uspjeli spasiti vid Vasiliju Vasiljeviču. Nekoliko puta je pokušavao liječenje na Zapadu, ali njegovo stanje se samo pogoršavalo. Slična sudbina zadesila je i Botvinika – u posljednjim godinama života bio je slijep. I sve je to posljedica sovjetskog liječenja! Svi doktori koji su se bavili njegovim liječenjem bili su vrlo poznati i stalno davali intervjue, ali rezultati i posljedice su bili tragični. Imao sam slično gorko iskustvo liječenja moje krsne ćerke u oftalmološkoj klinici u Moskvi. Zbog nepravilnog liječenja sovjetskih ljekara naglo su preminuli Štejn, Boleslavski i A. Zajcev.
Takođe, Vasilija Vasiljeviča mnogo su mučile tegobe sa kukom. Pošto je bio vrlo skeptičan prema sovjetskoj medicini, dugo je birao dobrog hirurga, kasnije je napravio pravi izbor i njegovo stanje se nekoliko godina poboljšalo. Ali nakon nekog vremena, poslije operacije i perioda rehabilitacije, nesretno je pao zbog problema sa vidom. Drugi put se oporavljao, ali znatno sporije. U to vrijeme bio je praktično slijep i govorio mi je da vidi samo sjene. Na šahovskoj tabli uz lampu ipak je uspio razaznati figure. Do kraja života sanjao je da naučnici razviju neke čipove ili druge uređaje koji bi pomogli ljudima sa izgubljenim vidom, poput njega, da ponovo vide. Uvijek je slušao radio programe o naučnim dostignućima u oftalmologiji i s vremena na vrijeme mi iznosio novosti i napredak.
Da ste samo znali koliko skromno je živio! Doktori koji su ga odvodili u bolnicu bili su šokirani viđenim. Ali to su bile tipične realnosti šahovskog svijeta, kao i u slučajevima sa Štajnicem, Janovskim, Laskerom, Šlehterom – koji su umrli u bijedi, a u slučajevima sa Morfijem, Rubinštajnom, Rauzerom i Torreom sve se završilo u psihijatrijskim bolnicama. Vasilij Vasiljevič, uprkos svemu, bio je vrlo optimističan, nikada nije podizao paniku, nije tražio da mu neko dođe pomoći. A trebao je takvu pomoć tokom poslednjih deset godina… A ja sam bio zauzet svojim poslovima, jednostavno žudeći za razgovorom sa istinski velikim čovjekom, želeći čuti što više zanimljivih priča.
Jednom mjesečno bih zvao Vasilija Vasiljeviča Smislova da ga pitam za zdravlje i život, razgovarali bismo po nekoliko sati. Razgovor bi počinjao sa rečenicom da se ništa novo ne dešava.
„Šta da radim, bole noge, već jedva hodam po svojoj vikendici u Razdorima.“
Vasilij Vasiljevič je morao nekako „da se kreće“ i preuzeo je funkciju dostavljača namirnica. Svakodnevno bi sa štapom i spiskom namirnica od Nadežde Andrejevne odlazio u seosku prodavnicu. Prodavačica bi po spisku napunila torbu na točkiće, i Vasilij Vasiljevič bi polako koračao kući.
Vasilij Vasiljevič:
„Oči su loše – jedva vidim figure na tabli. Nedavno sam mislio da me inspiracija napustila – studije se nisu slagale, ali izgleda da sam opet imao jedno otkriće. Uopšte, sastavljanje studija spašava me od smrti – najvažnije je da mozak radi, a fizički nikada nisam ništa zloupotrebljavao. Ali šta da se radi – zima dolazi, teško je vrijeme. Uzeli smo sa Nadeždom Andrejevnom mače Mašku, i ona nam uljepšava našu starčku samoću. Zdravlje me izdaje, imao sam tešku operaciju kukova, sada hodam sa štapom. Mačka se šeta noću, a ja ne spavam do 2 ujutro – sastavljam studije i čekam da se moja mačka vrati sa šetnje…“
Ni on ni žena nisu imali preostalih rođaka, gotovo svi prijatelji njihove generacije su takođe preminuli. Za mene je to bilo vrlo čudno, jer sam znao da je otac Vasilija Vasiljeviča imao osam braće i sestara, pa je porodica morala biti zaista velika. Htio sam da pitam kako se to desilo, ali se nisam usudio.
Bračni par Smislov postao je vrlo sumnjičav prema bilo kakvim gostima i strancima, jer su neki nepošteni posjetioci krali umjetničke predmete iz njihove vikendice. Vasilij Vasiljevič je ispričao kako su ih opljačkali. Takođe su im se obraćali ljudi s ponudama da brinu o paru do kraja života u zamjenu za nekretnine. To je bio čest trik prevaranata u Rusiji – nakon potpisivanja potrebnih ugovora, starije ljude bi jednostavno ubijali.
Suština problema bila je u tome što je vrijednost Smislovih nekretnina bila prilično visoka: vikendica je vrijedila oko 2 miliona dolara, plus stan u najprestižnijoj višespratnici zajedno s garažom – još milion dolara. Ali nije bilo moguće dobiti novac u gotovini – penzija svjetskog šampiona bila je vrlo mala, a kirija za stan i garažu vrlo niska. Postojali su i neprijatelji koji su željeli da pribave Vasilijevu vikendicu, pa su djelovali vrlo agresivno.
U novembru 2009. tokom našeg razgovora, Vasilij Vasiljevič je napomenuo da bi vrlo želio da emigrira negdje, jer se boji za svoj život, a hladna klima uništava njegovo zdravlje. Rekao je da mu Viktor L’vovič Korčnoj može pomoći da se preseli u Švajcarsku. Umjesto toga, ja sam mu predložio Crnu Goru ili Sloveniju, posebno Portorož – slikovit grad na obali mora. Argumentovao sam izbor toplom klimom i podrškom mojih slovenačkih prijatelja šahista.
Vasilij Vasiljevič je tražio da mu nađemo stan u prizemlju blizu šetališta, kao i sobaricu i medicinsku sestru. Moj prijatelj, velemajstor George Mor, našao je nekoliko dobrih opcija, kao i ženu koja bi kuvala i čistila kuću. Cijena je također dogovorena sa Vasilijem Vasiljevičem – oko 300 eura mjesečno. Približno vrijeme preseljenja dogovoreno je za april, kada u Rusiji postaje toplije.
Najteži dio bio je prodaja Smislovljeve vikendice i stana. Ja i A. Beljavski smo htjeli da se time bavimo sami, ali smo zatim odlučili da takav posao može obaviti samo Aleksandar Bah. Bio je najbolji menadžer kojeg sam poznavao još iz vremena rada u Karpovljevom timu. Sam Vasilij Vasiljevič, kao vrlo skroman čovjek, oklijevao je da zatraži uslugu od A. Baha.
Ja sam odlučio da odem u Portorož nakon Evropskog prvenstva u Rijeci, da pogledam još nekoliko opcija za kuće i stanove. Vasilij Vasiljevič je tražio da uspostavim kontakte sa brojnim Rusima koji žive u Portorožu. Imao sam nekoliko osoba na umu koje su željele da razviju odnose sa Vasilijem Vasiljevičem na osnovu zajedničkih religijskih pogleda. Osim toga, Šahovski savez Slovenije bio je zainteresovan za predavanja koja bi Smislov mogao držati mlađim učenicima.
Sam Vasilij Vasiljevič je nekoliko puta bio u Sloveniji, igrao u turniru kandidata u gradu Bled 1959. godine, ali mu se posebno dopala Ljubljana, gdje je boravio kod Milana Vidmara.
Po završetku posla u Rijeci i Mađarskoj, trebao sam da putujem u Portorož 29. marta. Ušao sam na internet, čitao vijesti i… svi smo zakasnili…
Fotografija: B. Dolmatovski
Trebao sam to učiniti još prije nekoliko godina – pomoći mu da riješi sve svoje životne, svakodnevne probleme. Novinari, zauzvrat, trebali su da podrže Vasilija Vasiljeviča u pisanju memoara. Kod njega se nagomilalo mnogo zanimljivih priča iz prošlih vremena. Nažalost, nemamo memoare od Boleslavskog, Bondarevskog, Keresa, Petrosjana, Fišera, Smislova. Nešto je pisao Bronštajn, malo više uspomena na papiru ostavio nam je Botvinik. Sjajne memoare napisali su samo Averbah i Tajmanov. Boris Spaski više voli usmena pripovijedanja.
Očigledno je da se ovaj ogroman kulturni temelj urušava, jer sve manje informacija i sjećanja dopire do novih generacija.
Kada sam bio mlad, zanimalo me je samo jedno – šahovska strana priče, i slušao sam otkrivanja velikih s interesom, ali polušapatom. Kad sam malo ostario, shvatio sam da je to bilo najvažnije, a ne kako bolje premjestiti konja sa g1 na c5 (po izrazu Genije Sosonka).
Pokušavam da se sjetim, da naučim novinare šahovske, da je najvažnije ne intervjuisati momke koji nisu završili školu i nisu vidjeli ništa osim table i hotela. A veliki odlaze – koliko su znali i ponijeli sa sobom Matulović ili Velimirović, sjajni pripovjedači raznih priča, posebno ovaj posljednji. Gligorić je bar pisao o sebi i putovanjima, ali tada nije bilo uobičajeno pisati sve. A ja smatram da, uprkos mišljenju nekih, ne treba skrivati istinu o životu velikana. Oni su bili veliki u šahu, a u životu se svašta dešavalo – i to je upravo ono što je zanimljivo.
(Kraj)
**********
Adrijan Mihaljčišin, velemajstor
22.novembar 2014.