Lav Tolstoj i šah (5.nastavak)

I.Linder, Moskva 1960

Ne jednom se Urusov sretao s Tolstojem za šahovskom tablom. Ponekad je, radi izjednačavanja šansi, majstor je davao svom partneru foru — konja. Obojica su igrali u oštrom, kombinacionom stilu, i njihove partije bile su zanimljive. Ti susreti nisu prošli bez traga za Tolstoja: osjećao je da je počeo bolje da igra. Osim toga, Urusov mu je pričao mnogo zanimljivoga o šahovskom životu u Peterburgu i u inostranstvu.

Čim bi se ukazala mogućnost, Tolstoj je posjećivao svog prijatelja. Tako u dnevniku od 10. oktobra 1855. on, na primjer, zapisuje: „Idem kod Urusova“.

Tolstoju je sve više i više teško padalo da ostane u vojnoj službi. Ona je bila u suprotnosti sa svim njegovim pogledima, mislima, raspoloženjima. „Neophodno je da izađem iz štetne za mene kolotečine vojnog života“, piše on 27. oktobra. Najzad, takav slučaj se ukazao i početkom novembra krenuo je u prijestonicu. Prije odlaska Tolstoj je došao da se oprosti s Urusovom, koji je tada sa svojim pukom bio stacioniran u Kurtjer-foc-Selu. Bilo je to 6. novembra. Urusov i Tolstoj dogovorili su se da će se dopisivati. Urusov mu je dao pismo za poznatog pisca–slavjanofila i jednog od najboljih moskovskih šahista Ivana Vasiljeviča Kirejevskog. U pismu se govorilo: „Preporučujem vam divnog književnika i ujedno šahistu, mog učenika, grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja“ (II, 480). Tolstoj je 21. novembra stigao u Peterburg.

Urusov je još neko vrijeme ostao u vojsci. Po završetku Krimskog rata njegov puk bio je upućen u Peremjšlj, u Kaluškoj guberniji. S puta, iz Orehova, Urusov je 20. jula 1856. napisao prvo pismo Lavu Nikolajeviču. Zanimljivo je da je Tolstojevu adresu saznao iz pisma I. S. Turgenjeva.

„Prepiska s takvim ljudima, kao što ste Vi i I. S.,“ pisao je Urusov Tolstoju, „istinsko je dobro za mene; pišem, zapravo, da bih se odmorio, olakšao dušu — odahnuo; zato ne očekujte nikakvu zanimljivu vijest od mene — vijesti idu od Vas k nama, a ne iz kakve Tavrič(eske) gubernije k Vama.“ Ova tužna raspoloženja Urusova nisu bila slučajna. Ona su bila, između ostalog, izazvana njegovim ne uvijek uspješnim nastojanjima da „iskorijeni zloupotrebe

Nadalje, Urusov, usput, iznosi zanimljive zapažanja o osobinama šahovskog talenta, ilustrujući svoju misao primjerima iz života istaknutih savremenih šahista: A. D. Petrova, engleskog majstora Hovarda Staunta i njemačkog majstora i šahovskog teoretičara Laza. Prema onome što piše Urusov, jasno je da su piscu ta imena tada bila dobro poznata.

„Zar,“ tvrdi Urusov, „svi, poput Napoleona, naravno prvog, idu naprijed dok se ne zasite, a onda se vraćaju nazad? To je tužno. Petrov, šahovski genije, ide nazad, Stauntom isto; ali izvanredno je što Nijemci izuzetno čvrsto stoje. De la Laza je strašno čvrst momak, Janiš o njemu kaže da se on, Laza, nikada ne vara; to je, čini se, tipično za Nijemce uopšte.“

Urusov se, istina, ubrzo morao uvjeriti u pogrešnost svog mišljenja, barem što se tiče Petrova, s kojim će se sresti u velikom meču. A dok, međutim, aktivno priprema meč, igra mnogo sa bratom, istražuje šahovske otvaranja i traži nove nastavke. O svojim susretima s D. Urusovim pisao je u istom pismu:

„Bio sam kod kuće, viđao se s bratom i s nestrpljenjem ušao u šahovsku borbu. Čudno je ispalo da je onaj koji je počinjao gubio, tako da smo na kraju obojica pobijedili podjednako. On ima njemačku igru: pozitivnu, bez greške, a ja imam široku, rusku.“

U gostima kod Turgenjeva

U Peterburgu je Tolstoj boravio kod I. S. Turgenjeva, koji je živio na Fontanki, kod Aničkovog mosta. Turgenjev je tada već bio poznati pisac, autor „Zapisa lovca“, „Rudina“, „Plemićkog gnijezda“. S velikom dobronamjernošću dočekao je pojavu imena L. N. Tolstoja u literaturi. Već u njegovim prvim djelima Turgenjev je prepoznao veliki talenat kojem je predviđao slavnu budućnost. „Evo, napokon, Gogoljev nasljednik!“ — pisao je Turgenjev u jednom pismu.

S druge strane, Turgenjevljeva djela, naročito „Lovčevi zapisi“, ostavila su ogroman utisak na Tolstoja. „Poslije „Lovčevih zapisa“ nekako je teško pisati“, govorio je Tolstoj.

Sreli su se prvi put i dočekali kao stari prijatelji. Turgenjev je uveo Tolstoja u krug vodećih peterburških pisaca, okupljenih oko naprednog časopisa „Savremenik“. Tu su bili Nekrasov, Panaev, Černjševski, Ostrovski, Gončarov, Grigorovič.

Prijateljstvo nije sprečavalo Turgenjeva i Tolstoja da vode beskonačne rasprave o literaturi i životu, često principijelne i koje su ponekad završavale svađama. Postojalo je samo jedno „umirujuće“ sredstvo, tokom kojeg bi rasprave prestajale, nastupao bi mir, i oni bi dugo sjedili zajedno, ne progovorivši ni riječ… To su bile šahovske partije, koje su obojica tako voljeli.

Još kao mladić, Turgenjev je proučavao teoriju iz knjiga Petrova, Janiša, Algaijera, a potom je čak počeo pretplaćivati engleski šahovski časopis „Chess Players Chronicle“. Volio je pregledavati partije, praveći zabilješke u marginama vodiča i časopisa. Godine 1853. Turgenjev je iz Spaskog pisao S. T. Aksakovu:
„Znate li čime se uglavnom bavim. Igram šah sa susjedima ili čak sam, analiziram šahovske partije iz knjiga. Od vježbanja sam stekao određenu snagu.“

Do vremena kada se Turgenjev sreo sa Tolstojem za šahovskom tablom, već je dobro igrao i bio revnosni član Peterburškog šahovskog kluba. Kako je Tolstoj kasnije priznao, Turgenjev je igrao jače od njega. Ipak, nakon prvih susreta još nije htio to priznati. Tako je, u pismu svojoj sestri Mariji Nikolajevni (poslano iz Peterburga 20. novembra 1855.), opisujući prvi susret s Turgenjevom, pisao:

„Odmah smo se srdačno poljubili. On je veoma dobar. Zajedno smo otišli kod Nekrasova, gdje smo ručali i sjedili do osam sati igrajući šah. On je pobijedio u dvije partije, ja u jednoj, ali ja nisam bio u formi, a on sa mnom nije bio milostiv.“

(Nastaviće se)