
Moskva, 2014.
***********
Jedna od vodećih saradnica britanskih tajnih službi u godinama Drugog svjetskog rata nikada nije napisala ni reda o svom radu i nikada o njemu nije govorila. Kada su je pred kraj prošlog vijeka istoričari molili – već u veoma poznim godinama, ali sa potpuno bistrim umom – da prokomentariše nešto iz tog perioda, stara dama bi se samo nasmiješila: „Stvarnost je bila toliko složena, da niko nije sposoban da je prenese.“
Ponekad bi uzdahnuo – Keres ima Estoniju, Petrosjan – Jermeniju. A ja – šta? Na svoje jevrejstvo Davik, naravno, nikada nije zaboravljao, ali je pritom bio sasvim asimilovan čovjek i, uprkos svim razlikama sa Botvinikom, takođe je mogao da kaže: „Jevrejin sam po krvi, Rus po kulturi, Sovjet po vaspitanju.“ Bio je daleko od judaizma, ali ni hrišćanstvo ga nije posebno privlačilo.
Sedamdesetih godina, kada je jevrejska emigracija iz Sovjetskog Saveza uzela maha, znao je da dobaci: „Eto, uzeću i otići u Izrael“, ali ta fraza nije značila ništa. Tako, hirovito, dijete kaže roditeljima: „Eto, pobjeći ću od kuće i nikad me nećete naći…“
Jednom je upitao poznatog novinara: „Zašto ne odlazite u Izrael? Zar vam nije stalo do slobode?“ To isto pitanje moglo je biti postavljeno i njemu samom, ali u hijerarhiji vrijednosti Bronštajna sloboda i sve što iz nje proizilazi nalazili su se daleko iza njegovog sopstvenog „ja“, njegovog mjesta u šahu i u društvu, i ozbiljno mogućnost emigracije nikada nije razmatrao.
Nakon posjete Izraelu 1991. godine pisao je: „Ispostavlja se da ima takvih čudaka koji vole i cijene svoj narod zbog njegovog doprinosa svjetskoj istoriji i kulturi, ali vole jevrejsku državu na daljinu, ne vezujući se nikakvim obavezama.“
To je, naravno, o njemu samom: Bronštajnu je tada već bilo blizu sedamdeset, a i Izrael je imao ozbiljnije probleme od brige o ostarjelim genijima šaha.
Izabrani, naizgled bezbjedniji put, pokazao se na kraju kao mnogo avanturističkiji: on je ostao u Sovjetskom Savezu. Iako je mnogo toga što se danas dešava u šahu Bronštajn briljantno predvidio, ono što će se dogoditi sa Sovjetskim Savezom kroz desetak godina nije mogao da nasluti: sama zemlja je emigrirala u prošlost. Novac je srušio sve pregrade, u promijenjenom svijetu svako se spašavao sam, i Bronštajnu nije bilo udobno u novoj Rusiji.
Bio je čovjek duha: kada u društvu zavlada razuzdanost materijalnog, ispostavi se da to nije ono o čemu je sanjao. Samo filistari mogu da uspijevaju u svim režimima. David Jonovič Bronštajn nikada nije bio filistar.
„Ljudski mozak nije stvoren od Boga zato da bi se ocjenjivao brojevima“, primijetio je Bronštajn, nezadovoljan ocjenjivanjem snage šahiste pomoću rejtinga.
Znao je reći: „Dobar potez ne treba sagledavati sa svih strana, ne treba dovoditi u pitanje odluku Vrhovnog Suca — složeni sistem mozga koji nam je podario Tvorac.“
Velik broj velikih slova ne treba da zavara: ovo nema nikakve veze s religijom. Ken Nit, kod koga je Bronštajn gostovao u Engleskoj, sjeća se kako su jedne nedjelje popodne zajedno posjetili stari srednjovjekovni sabor u Daremu.
Služba je već bila počela. Tiho su zauzeli mjesta i saslušali propovijed do kraja. „Znaš o čemu sam razmišljao, Kene?“ — upitao je Bronštajn kad su izlazili iz crkve. Englez je očekivao neko teološko otkrovenje. — „U onoj varijanti koju smo juče gledali, treba prevesti konja na c5 i kod crnog je potpuno u redu…“
Ali, iako je bio daleko od religije, u njegovim razmišljanjima često je provejavalo nešto talmudističko. Oponašajući propovjedničke intonacije, u knjizi Učenik čarobnjaka čak četrdeset puta zaredom postavlja pitanje: „Šta nas je ova partija naučila?“
Zvuči paradoksalno, ali u izjavama materijaliste i ateiste Botvinika takođe se povremeno provlačilo nešto biblijsko. Jer biblijski pripovjedač je škrt na detaljima: njega zanimaju samo djela i podvizi, a ne namjere i pojedinosti.
To je u potpunosti odgovaralo pogledima Botvinika, koje je iznio pred smrt:
„Uslovi u kojima ljudi djeluju se mijenjaju. Oni se s vremenom razlažu u istoriji, a prava dostignuća ostaju.“
Na okupljanju moskovskog tima 1975. godine, Bronštajn, koji se upravo vratio iz jednomjesečne turneje po Švajcarskoj, gdje je igrao simultanke, razgovarao je s Borisom Gulkom i Markom Dvoreckim. To mu nije bio prvi odlazak u Švajcarsku. Učestvovao je tamo na turniru kandidata 1953. godine, a bio je i 1965, kada je tri sedmice gostovao po Švajcarskoj zajedno s Keresom i Florom.
„Divna zemlja,“ podijelio je utiske preplavljeni David Jonovič sa svojim mladim kolegama, „obavezno morate posjetiti Švajcarsku, jako, jako preporučujem…“
Za obojicu bi čak i putovanje u Bugarsku tih godina bilo veliko događanje, pa su tu Bronštajnovu rečenicu često ponavljali kad god bi se za to ukazala prilika:
„Divna zemlja Švajcarska! Jako, jako preporučujem…“
Prisjeća se Pal Benko:
„Jednom me uzeo pod ruku i rekao – hajde da se sklonimo malo, da porazgovaramo. Odveo me u svoju hotelsku sobu – Devik se uvijek plašio da ga neko može prisluškivati – i počeo neki dugačak monolog. Protivnik režima, bio je pun proturječnosti. U Monte Karlu 1968. godine jednom je rekao:
‘Ne razumijem zašto nas Česi ne vole? Toliko je ruskih vojnika poginulo za slobodu njihove zemlje, a oni stalno pokušavaju da pokažu svoju odbojnost prema Rusima. Zašto žele da odemo? Mi ćemo ostati tamo zauvijek.’”
(Nastaviće se)