S druge strane, on je mnogo saosjećao s Botvinikom, jer je njegova supruga godinama ozbiljno bolovala. Botvinik je uvijek bio spreman da se bori temeljno; čitavoj ekipi svog protivnika (uključujući sekundante) pristupao je kao neprijateljima. Ipak, treba mu odati priznanje – imao je zanimljivu naviku da bijes stavi u vremenska ograničenja. Na primjer, kada se posvađao sa urednikom tro-tomnika izabranih partija „strašnim“ pukovnikom Baturinskim (poznatim kao «Mops», koji je stalno galamio na šahiste, ali im u stvari pomagao i bio dobar čovjek), jednostavno je obećao da s njim neće razgovarati punih godinu dana.

Foto: V. Nekrasov
Velemajstor Makogonov bio je trener sovjetske ekipe i postao je sekundant Smislova, što nije bilo naročito mudro rješenje. Trebalo je (ili je morao) da ostavi šah i krene ka karijeri profesora matematike na Tehničkom univerzitetu u Bakuu. Nakon nekog vremena, Patrijarh, koji je veoma visoko cijenio njegove sposobnosti u pozicionoj igri, oprostio mu je i zamolio da održi nekoliko časova malom Gariju Kasparovu.
Tokom drugog meča Botvinik – Smislov, V.V. je primijenio nekoliko jakih noviteta, a njegov sekundant, pored Makogonova, bio je poznati teoretičar Simagin. On je imao iskustvo kratkog rada sa Botvinikom. Sumnjičavi i oprezni Patrijarh pisao je da je V.V. izumio novu metodu pripreme – pripremao se ne samo za ono što je znao iz repertoara protivnika, nego i za ono što nije znao! To je bio Ezopov jezik – mislio je na to da je Simagin otkrio neke detalje i tajne Botvinikove pripreme. Simagin, veoma pošten i čest čovjek, godinama je pokušavao da uvjeri Botvinika i javnost da nikada nije izdao Patrijarha.
Dača prvog sovjetskog svjetskog šampiona bila je vrlo jednostavna i „minimalistička“, jer je Patrijarh sve radio svojim rukama i smatrao skromnost u svakodnevnom životu osnovnom vrlinom. Jednom je Smislov došao kod Botvinika svojom volgom. Mihail Moisejevič ga je pozdravio i predložio da opere auto, jer je bio zaista prljav. S velikim naporom, Vasilij Vasiljevič je uvjerio Patrijarha da to uradi sam već sutradan.
DRUGA MUZA
Vasilij Vasiljevič bio je blizak prijatelj nekih od najpoznatijih pjevača, poput opernog diva Ivana Kozlovskog, koji je rođen istog dana kao i on. Njih dvojica često su nastupali na stadionima tokom najpoznatijih predstava 60-ih godina – „Živi šah“. To je bila veoma popularna predstava sa vodećim šahistima i umjetnicima SSSR-a, ali su kasnije organizatori uhapšeni. Razlog je bio preveliki prihod, koji su tada komunističke vlasti smatrale kriminalom. Jednom su Kozlovski i Smislov nastupali na stadionu i htjeli su da uvjere Botvinika da pjeva s njima, ali M.M. je odbio pod izgovorom da više voli da pleše!
Vasilij Vasiljevič je snimao kompakt-disk sa svojim pjesmama 1987. godine u Holandiji. Tamo su mu dali veoma dobar orkestar, a V.V. je na ovo gledao veoma ozbiljno. Snimanje je bilo u Tilburgu, i jednog jutra, tokom doručka, zbunjeni Vasilij Vasiljevič je pitao Beljavskog da li se sjeća treće strofe pjesme o razbojnika Kudejaru – sam je zaboravio prije snimanja. Beljavski je, smijući se, odgovorio da ne zna ni prvu!

Usput, među poznatim velemajstorima i drugi su snimali pjesme i izdavali ploče – Nikolas Rosolimo i Lajoš Portiš. Na gitari su svirali i pjevali Najdžel Šort i Andrej Sokolov, ali potomstvu nisu ostavili trajne muzičke proizvode. Pa, Mark Tajmanov je izdavao instrumentalne (bez riječi) diskove koji su ušli u zlatnu kolekciju klavirske muzike 20. vijeka.
V.V. je imao svojevrstan kompleks – htio je da bude operni pjevač. Jedno vrijeme je učio na Konzervatorijumu, učestvovao na konkursu za Veliko pozorište, imao je svog muzičkog profesora u Lenjingradu. Kada je prošao audiciju kod velikog dirigenta i strastvenog ljubitelja šaha Hajkina, on mu je kulturno rekao da mu, ipak, bolje ide šah nego pjevanje. Ali V.V. se time nije obeshrabrio – u razgovorima sa mnom tvrdio je da mu glas s godinama postaje sve bolji i bolji.
(Nastaviće se)
**********

Adrijan Mihaljčišin, velemajstor
22.novembar 2014.