
Moskva, 2014.
***********
Godine 1991. bio je gost kod Korčnojevih u Švajcarskoj. Kada je supruga Viktora Korčnoja za ručkom primijetila:
„Čini mi se da ste vi naš prvi gost odande,“
Bronštajn je eksplodirao:
„Ja — odande? Kako to mislite, odande? Ja?“
Njegovu misao potvrđuju i prijatelji i saradnici. Tatjana Božeslavska:
„Ništa David ne cijeni više od slobode. Proživjevši čitav život u državi gdje je sloboda bila samo teorijski pojam, David je uspio da ostane unutrašnje potpuno slobodan.“
O istoj temi piše i Tom Furstenberg:
„David je sebe zvao slobodnim čovjekom, više puta govoreći: ‘Neka oni misle da sam s njima, a ja u stvari…’“
Ali:
„Sofizam je misliti da pod diktatorskim režimom možeš biti unutrašnje slobodan…“
Velika je zabluda smatrati da čovjek može postojati potpuno odvojen od sistema. Potpuna glupost je i misao da se može imati unutrašnja sloboda pod despotijom — jer tvoje misli nikada nisu potpuno tvoje.
To je rekao Džordž Orvel, koji je mnogo ranije i mnogo jasnije razumio stvarnost od većine.
U sličnom duhu pisao je i Aleksandar Pjatigorski:
„Unutrašnja sloboda je — obična laž. Tako lažu kmetovi koji su privremeno pušteni na slobodu od strane svojih gospodara.“
Vrlo mlad, Bronštajn se našao u avangardi sovjetskog establišmenta: ogromna popularnost, visoka stipendija, putovanja u inostranstvo, gdje mu je bila ukazana velika čast — da predstavlja zemlju pobjedničkog socijalizma.
Ali, putovati prvom klasom nije moguće a da se ne plati ulaznica u obliku lojalnosti, čak i ako čovjek sebe uvjerava da je ta lojalnost samo formalna.
Govoreći da je sistem vršio pritisak, lomio i potčinjavo ljude, padamo u psihološku zamku, suprotstavljajući sistem ljudima. A u stvarnosti su ljudi sami bili sastavni dio sistema.
Zato je važno ne preuveličavati Bronštajnov sukob s režimom i ne miješati disidentstvo sa dvomislećim oportunizmom.

„U neiskrenosti prema samima sebi, u svjesnim ili nesvjesnim pokušajima da se u prošlosti odvojimo od sistema, ja vidim glavnu opasnost u opisivanju tog vremena — čak i kod inače dostojnih ljudi.
Onima koji su se iskreno ili cinično solidarizovali s vlašću bilo je lakše da žive — zato ih je bilo tako mnogo.
Ali oni o kojima mi govorimo, nastavili su da žive po pravilima koje je režim nametnuo, stalno zavaravajući sebe, umišljajući da izbjegavaju njegove prljavštine.
U stvarnosti, granica koja je odvajala našu unutrašnju duhovnu nezavisnost od primitivnog konformizma, pa čak i direktnog učešća u tim prljavštinama, bila je toliko tanka i krhka, da smo često, napravivši naizgled potpuno nezavisan korak, zapravo padali u mrežu vlasti — i stajali na njenoj strani.
Pored toga — često i među onima koje je vlast mazila i podsticala.“
To je citat iz memoara Sare Vladimirovne Žitomirske (1916–2002), koja je iskreno i tačno govorila o granicama slobode u totalitarnom društvu. Kao i mnogi koji se nisu osjećali prijatno u okviru sistema, Bronštajn je odlično vladao umijećem nedorečenosti i nagovještaja. To je bilo veliko umijeće tog mitološkog vremena, kad si spolja morao da budeš lojalan režimu, a u isto vrijeme da namigneš:
„Vi me razumijete, naravno — ja zapravo hoću da kažem nešto sasvim drugo.“
„Hodam s njima, ali koračam u ritmu druge muzike!“
Ispravan model ponašanja tada je bio: ne govoriti kada treba ćutati — i ne ćutati kada treba govoriti.
I Bronštajn je bio prisiljen da se toga drži, iako je očigledno da mu je to teško padalo.
(Nastaviće se)