V. V. je uživao u trenucima kada bi uspio da podbode Lav Polugajevskog, koji bi mu, naravno, sa zadovoljstvom uzvraćao istom mjerom. Tokom jednog međunarodnog turnira Lav je izgubio dobijenu poziciju i pokazivao partiju V. V. Ovaj je, nakon kratkog razmišljanja, pitao:
— „Jeste li vi to stvarno odigrali taj potez?“
Lav odgovara:
— „Da, naravno.“
Na to će V. V.:
— „Kako je tako iskusan šahovski matador kao vi, Lav, mogao da napravi tako nešto?“
Publika se nasmijala, a Lav je, pomalo zbunjeno, rekao:
— „Pa stvarno, kako se to meni moglo dogoditi?“
Vasilij Vasiljevič je volio da citira druge. Posebno mu je bila bliska filozofija Isaka Jefremoviča Boleslavskog. Često je koristio njegovo omiljeno izražavanje: „Prazno!“
Na moje pitanje zašto je tako veliki igrač i poznavalac otvaranja kao što je bio Boleslavski tako brzo ispao iz borbe za naslov svjetskog prvaka, V. V. je odgovorio:
„Nije imao dovoljno energije za borbu. Nikada nije radio čak ni najjednostavnije vježbe. Mnogo me podsjećao na Kramnika – i po šahovskim kvalitetima, i po svemu ostalom.“
Vasilij Vasiljevič:
„Da, sve leti, sve se mijenja. Evo, Kramnik je izgubio od Ananda. Čini mi se da Kramniku nedostaje borbenosti tokom partije. Pa čak sam i ja uvijek igrao s ciljem da pobijedim, a on toga nema. Sadašnji rejting-sistem ne dozvoljava da se igra slobodno i agresivno. Po mom mišljenju, ranije se igralo borbenije i zanimljivije. Ti rejtinzi su, rekao bih, od nečistog!
A uopšte, ja sam Kramnika smatrao najtalentovanijim igračem poslije Kasparova – po nečemu me podsjećao na mene. I s kakvom je maštom igrao devedesetih!“
Da, poslije poraza od Ananda, Kramnik je pokušao da se preusmjeri i da igra što borbeniji šah.
Foto: B. Dolmatovski
Evo još jednog zanimljivog slučaja: 1975. godine najjača po sastavu reprezentacija Moskve izgubila je Spartakijadu naroda SSSR-a u Rigi. Vrhunac poraza bilo je stradanje od ruske reprezentacije rezultatom 0,5 : 8,5!! Moskovsko sportsko rukovodstvo bilo je užasnuto tim debaklom. Tim je bio pod velikim pritiskom, svi su očekivali „analizu propusta“ – strogo sastanak s kritikama i ukorima…
I tada ustaje V. V. i kaže:
„Ne zaboravite: najvažnije je sačuvati ljude. Sutra je novi dan – pa ko će igrati ako ih izgubimo?“
Na tome je sastanak završen. Ta rečenica postala je za mnoge klasičan lijek protiv poraza.
V. V. mi je rekao da je neposredno prije Rige čitao velikog Rajnera Mariju Rilkea:
„Ko to govori o pobjedi? Mi sanjamo o tome – da preživimo.“
Nedugo potom dogodila se druga priča.
Međunarodni velemajstor Lev Alburt zatražio je politički azil u Njemačkoj 1979. godine, tokom Kupa evropskih šampiona. Nakon slijetanja na Šeremetjevo, čitava ekipa je pozvana u sjedište „sindikata“, gdje su se već pripremali agenti KGB-a da započnu ispitivanje.
Kada su pitali za Alburta, V. V. je odgovorio da je on „zaista demonska ličnost“ i da se od njega moglo očekivati bilo šta.
U toj napetoj atmosferi, jednom od službenika „dubokog bušenja“ (kako su ironično zvali agente) spala je vilica od iznenađenja, svi su prasnuli u smijeh – pa čak i pripadnici KGB-a.
Ispitivanje je na tome završeno, jer su shvatili da se od šahista može očekivati još i čudnijih odgovora.
(Nastaviće se)
**********
Adrijan Mihaljčišin, velemajstor
22.novembar 2014.