Svako ima svoje vrijeme
Upoznavanje
Moje prijateljsko druženje sa Vasilijem Vasiljevičem Smislovim počelo je 1980. godine, kada smo zajedno igrali na Kupu lista Politiken u Kopenhagenu. Obojica smo pobijedili – podijelili smo 1–2. mjesto, ali za mene je najvažnije bilo to što je tada započelo naše prijateljstvo – jedno od najvažnijih događaja u mom životu.
Zvao sam ga otprilike jednom mjesečno, razgovarali bismo po sat vremena, a sada pokušavam da povratim barem dio tih neprocjenjivih razgovora. Ali pamćenje…
Foto iz arhiva autora
Odsjeli smo u stanu člana kluba AS1904, Kaarea Visinga Andersena. Možete samo zamisliti: svakog jutra sam zajedno s Vasilijem Vasiljevičem išao u supermarket po namirnice za doručak i ručak, koje smo sami pripremali (a večerali smo s organizatorima)! To je bilo fantastično iskustvo za mene – kuvati zajedno s Vasilijem Vasiljevičem. U Sovjetskom Savezu uopšte nije bilo takvog izbora proizvoda, iz kojeg bi kulinarski diletanti poput nas mogli lako spremiti sasvim pristojnu hranu.
Uostalom, za put nas je njegova supruga Nadežda Andrejevna opskrbila velikom kesom domaćih kolačića, koje je sam Vasilij Vasiljevič nazivao „zločestim pogačicama“, jer je u to vrijeme bilo zabranjeno iznositi bilo kakvu hranu iz Sovjetskog Saveza. Tokom čitavog turnira jeli smo te pogačice uz čaj – Vasilij Vasiljevič bi rekao: „A sad – zločeste pogačice!“
Poslije doručka i priprema, išli smo u šetnju do parka s idiličnim jezerima, gdje mi je V. V. pričao mnoge priče iz života sovjetske šahovske elite. Kako bih volio da se mogu vratiti u to vrijeme i pitati, pitati…
Odlično smo se provodili s našim danskim prijateljima Ejgilom Johansenom i Samuilom Ugorskim (inženjerom, emigrantom iz Peterburga). V. V. nam je nekoliko puta otpjevao svoju omiljenu pjesmu o Stjenki Razinu.
Bio sam duboko impresioniran načinom na koji je Vasilij Vasiljevič igrao završnice – nije mario za materijal i uvijek je bio spreman da žrtvuje pješaka radi aktivne igre kralja. U Kopenhagenu je dobio nekoliko sjajnih završnica; jedna od njih – protiv velemajstora Mestela – s pravom se može nazvati remek-djelom. Bronštejn mi je jednom rekao da V. V. tako brilijantno igra završnice zahvaljujući stotinama osnovnih pozicija koje je naučio još kao dijete. Njegov otac, jak igrač koji je pobjeđivao Aljehina i Grigorjeva, usvojio je taj način podučavanja šaha – počinjati od završnice – od Kapablanke.
Vodio je sina na Moskovske turnire 1935. i 1936. godine. Najviše se malom V. V. urezao u sjećanje Emanuel Lasker, koji je nepomično sjedio u oblaku dima od cigare pet sati, i Kapablanka, koji je stalno šetao pozornicom nakon svakog poteza, razgovarajući sa šetačima o svemu – pa i o njihovim partijama. Kasnije je Smislov taj manir velikog Kubanca uspoređivao s ponašanjem Najdorfa, Tajmanova i Talja!
Naš posljednji dan u Kopenhagenu otišli smo na aerodrom, ali pošto je let „Aeroflota“ za Moskvu bio odložen četiri sata, prošetali smo s našim danskim prijateljima do Sjevernog mora. Taman se uz obalu privezala mali ribarski brod, a bradati danski ribari počeli su iskrcavati svoj ulov – prekrasnu ribu (uglavnom iverk). Vasilij Vasiljevič je bez razmišljanja odlučio kupiti ribu, a potom je, već u avionu, zamolio stjuardesu da je stavi u frižider.
Te iste večeri Nadežda Andrejevna je spremila divnu večeru. Vasilij Vasiljevič je obožavao ribolov kad god bi imao slobodnog vremena – naročito na Kubi, gdje je često pecao iz čamca. Njegov ulov su uglavnom bili marlini, a u časopisu Šah u SSSR-u čak je bila i fotografija o tome!
(Nastaviće se)
**********
Adrijan Mihaljčišin, velemajstor
22.novembar 2014.