Piše: velemajstor Igor Zajcev
U sjećanju mi izranja još jedan dolazak na Petrosjanovu vikendicu. Zimsko jutro. Nas, okupljenih oko šahovskog stola, četvoro: T. Petrosjan, J. Geler, K. Grigorjan i ja. Već nekoliko dana svi zajedno tražimo rješenje u jednoj varijanti engleskog otvaranja, ali naši napori su zasad bezuspješni. Dobroćudni Jefim Petrovič – tako je bilo uvijek kad nešto nije išlo – šeta poput oblaka, pije kafu, puši i šuti. Petrosjan je također malo nervozan (bliži mu se naredni meč sa Korčnojem u italijanskom gradiću Čokko), ali se trudi da to ne pokaže.
Kako bismo ubrzali rad, dijelimo se u parove i razilazimo po kući. Moj šahovski prijatelj, izuzetno talentovani Karen Grigorjan, i ja brzo se postavljamo na polu-šaljivu notu i u tom tonu, izmjenjujući taktičke udarce i bezopasne zadirkivanja, vodimo našu analizu ni naprijed ni nazad, ali zanimljivo. Tako je bilo i ranije, i nije mi neugodno to priznati. Stvar je u tome što sam, tokom dugih godina rada sa šahovskim materijalom, došao do uvjerenja da je analitičko traganje kreativno-intimni čin, i da prosvjetljenje, u pravilu, dolazi u trenucima potpune samoće i usmjerenosti na sebe (nije slučajno što su neka šahovska otkrića nastala u snu). Naravno, i zajednički rad donosi određenu korist, jer dolazi do razmjene i međusobnog zasićenja idejama, ali ja sam se ipak više oslanjao na večernji rad u samoći.
Nakon sat vremena ostavljam Karena samog i idem da posjetim „korifeje“. U tome je bila prednost i jedna od najprijatnijih privilegija mog položaja kao trenera, koja, moram priznati, strašno je laskala mom samoljublju: savladaš par kratkih stepeništa i eto ih – živi klasici – čarobnjaci, nagnuti nad tablom.
Za analizom Petrosjan i Geler. Posmatraju Aleksandar Kotov, Paul Keres i Jurij Averbah.
Sjećam se da bi, ostajući sami, Petrosjan i Geler vrlo često razgovarali na nekom svom, samo njima razumljivom slengu, koji su razvili tokom dugogodišnjeg šahovskog prijateljstva. „A šta, Jefimle,“ – nježno je pitao Petrosjan, – „možda malo da okrenemo konja?“ Na to bi Jefim Petrovič uvukao dim cigarete i, okrenuvši se polu-bokom, tiho visio nad tablom. Ja sam tada bio mlađi, komunikativniji, nisam razumio mnoge stvari, i ta igra u tišini me donekle iznenađivala.
Zaista, mislio sam, kao u poznatoj pjesmi Visockog – „Nabijesio se, pa onda se podbočio“. Ali prođe sat-dva, i čujemo da iz sobe, gdje se nalazio taj čuveni duet, počinju da dopiru glasni glasovi i neki čudni, nešahovski udarci. Otvaramo vrata i ne možemo da vjerujemo svojim očima: velemajstori, veselo se smijući, već igraju tavlu… A pored, na šahovskom stolu, stoji finalna pozicija iz briljantnog rješenja problema otvaranja koje su pronašli. Pokušaji da saznamo ko je zapravo smislio tu novinu nisu uspjeli – svaki, smijući se i raširivši ruke, pokazivao na drugog… „Pa dobro, dobro, što ste, bogami, kao djeca,“ – zaključio je domaćin i pozvao sve na ručak.
I zaista, iz kuhinje se već odavno širio primamljiv miris, a tetka Dušica je barem dvaput povikala: „Tigran Vartanovič, dok je još toplo!“
Takvi dani donosili su bivšem svjetskom prvaku, koji je imao jedinstveno razumijevanje igre, povratak sreće i nekadašnje samopouzdanja. Po radosnom sjaju u očima, po frazama kojima je razmjenjivao riječi sa svojom suprugom Ronom Jakovlevnom – stalnom saputnicom svih naših mečevskih putovanja, moglo se primijetiti da u njegovom raspoloženju počinju dominirati vedri, majorski tonovi.
Preobražavao se i Geler. U toj snažnoj i izuzetno darovitoj prirodi sve je zračilo neukrotivom energijom i nekim posebnim umjetničkim ukusom. Tih godina, gledajući njihov kreativni tandem, savez pozicionog i kombinacionog genija, stalno sam mislio kakvih neviđenih visina bi mogli doseći kad bi uvijek djelovali zajedno. I kad sam jednom u naletu iskrenosti to rekao Geleru, on je samo mahao rukom: „Pa šta vi, treba poznavati Tigra, njega nikakvom silom ne možeš natjerati da se zaista priprema za partiju.“ I u tome je bio skoro u pravu. Takva je, izgleda, sudbina svih pretjerano darovitih od prirode pozicionih igrača. Uzmite Kapablanku, Petrosjana, istog Karpova. Ispada kao u poznatoj šali: „Volite li šah?“ – „Volim igrati, a inače, ne baš.“
Ali čini mi se da postoji i drugo, duboko lično, gotovo mistično objašnjenje takvog Petrosjanovog odnosa prema domaćoj pripremi. Razmislimo: sva ta pripremanja nisu ništa drugo nego pokušaj da se predvidi ishod, da se zaviri u sutra, u budućnost. I nešto je, očito, zaustavljalo Petrosjana i držalo ga podalje od navike da gleda u nadolazeću budućnost. A ko zna, možda mu je u tome dat znak posebnog predosjećaja…
Kad smo se, otprilike dva mjeseca prije njegove smrti, sreli u šahovskom klubu, u početku ga nisam ni prepoznao, toliko se promijenio. A kada sam shvatio da je ON, bukvalno sam ostao bez daha i nisam znao šta da kažem… A šta u takvim slučajevima uopšte može reći onaj koji privremeno ostaje onome koji zauvijek odlazi, kad će sve što kaže zvučati lažno; jedino ono što nam je dopušteno, što leži u najdubljim dubinama duše, niko ne smije izreći.
Prošle su godine… Dosta sporo, posebno po savremenim mjerilima, penjao sam se stepenik po stepenik klasifikacione ljestvice. I tako je sudbina odredila mojim skromnim sposobnostima da, poslije Isaaka Boleslavskog i Alekseja Sujetina, postanem jedan od šahovskih pomoćnika Tigrana Vartanoviča. Za mene, mladog međunarodnog majstora, to je, naravno, bilo izuzetno laskavo. Samo po sebi razumljivo, ovom događaju je prethodila nagovještena kreativna komunikacija koja je kasnije prerasla u prijateljstvo.
Od našeg prvog susreta proteklo je mnogo vode. Prirodno, to više nije bio onaj žustri mladi Petrošjan kojeg sam nekada poznavao. Šest godina provedenih na šahovskom Olimpu bilo je dovoljno da se na licu pojave prve bore i da se na sljepoočnicama zablistaju prve sijede. Sada, nažalost, on se pridružio klubu živućih bivših svjetskih šampiona, u kojem su do tada već bili Eve, Botvinik, Smislov, Talj i Spaski. I dalje je ostajao vrlo pokretan i aktivan, uvijek spreman za živu, emocionalnu komunikaciju, ali su postojale i minute kada je težio za samoćom. Dešavalo se da ga zateknem u dubokoj zamišljenosti; malo ko zna da je „gvozdeni Tigran“, kako su ga ponekad zvali, povremeno trebao i utjehu. Život je život, i koliko god šahovski svijet bio privlačan, čak i izabranima otvara svoja vrata – utočište samo na kratke trenutke.
(Nastaviće se)
https://chesspro.ru/_events/2012/zaycev1_enc.html