Moskva, 2014.
***********
U još većoj mjeri to se odnosi na djecu. Dijete zanima isključivo takmičarski aspekt partije: pobijediti školskog druga, osvojiti prvenstvo škole, kluba, grada, države, kontinenta. Nadmašiti drugoga, igrati bolje od njega. Biti najbolji!
Čak i oni najmanji imaju sopstveno „ja“ — sjajne oči i dječje ručice koje grabe osvojene figure govore same za sebe: Ja sam pobijedio! Ja! Osim biološki usađenog instinkta, ovo je svojstvo dodatno podstaknuto društvom koje je danas u potpunosti izgrađeno na kultu uspjeha.
Bronštajn je svog protivnika smatrao saučesnikom u stvaranju remek-djela šahovske umjetnosti. O partiji s Keresom na Turniru kandidata 1953. godine pisao je:
„Ispala je originalna partija, obojici nam se dopala,“ objašnjavajući:
„Da, tako je i bilo — Paul Petrovič je volio šah kao umjetnost i uvijek je pokazivao izuzetnu objektivnost u ocjeni igre.“
Ne treba sporiti posljednji dio ove karakteristike, ali riječ je o partiji u kojoj je Keres loše odigrao otvaranje, neoprezno otvorio poziciju već u devetom potezu, deset poteza kasnije ostao bez kvaliteta, i usprkos slabijoj realizaciji Bronštajna — bio prinuđen da preda u 58. potezu. Možemo samo da zamislimo koliko se „radovao“ poslije te partije estonski velemajstor!
Bronštajn je šahovski dvoboj doživljavao otprilike ovako:
„Pozovete prijatelja, pitate ga da dođe da odigrate partiju šaha. Sve počinje vrlo prijateljski. Ali čim figure uđu u borbu, javlja se želja da pobijedite! Eto vam istine. Počinjete da se nervirate — zašto ne pobjeđujem? I često nastaje lančana reakcija. Partner se takođe počinje ljutiti, i umjesto zadovoljstva zbog lijepo provedene večeri, obojici ostaje gorak ukus. A šteta! Jer, u stvari, igra je mnogo važnija od rezultata.“
Zaista je igra važnija od rezultata? I je li to uvijek bilo tako?
U kijevskom Domu pionira, kada je dvanaestogodišnji dječak nakon partije s Konstantinopoljskim ushićeno objavio pobjedu nad Laskerom? Na njegovom prvom prvenstvu države 1944. godine? Na međunarodnom turniru u Saltšebadenu? Na Turniru kandidata — u Budimpešti? U meču za svjetsku titulu s…
…Nije, ne mogu se složiti.
Tome protivrječi bezbroj partija koje je igrao odlučan i beskompromisan borac — David Bronštajn.
„Jasno je da s takvim pristupom igri nije ni do kakvih prijateljskih osmijeha. Ali to više nisu šahovske partije. To je veliki sport, tačnije — biznis, u kojem nema mjesta za plemenitost, saosjećanje ni milost. To me podsjeća na tenis, gdje, kako stručnjaci tvrde, ne možete doći do vrha ako nemate ‘instinkt ubice’. Ali vjerujem da je to prolazna pojava u šahu. Odrasće nova generacija koja će kraljevskoj igri vratiti ljepotu i plemenitost.“
„Stalno govorim o prijateljskim duelima. Nije slučajno. Danas s tugom gledam kako mladi igrači potpuno izopačuju ideju šaha. Smatraju da su okruženi neprijateljima. U naše vrijeme ‘neprijatelji’ su postojali samo na tabli, dok je na nivou pogleda vladalo međusobno poštovanje, razumijevanje — ljudi su se osmjehivali jedni drugima. A sada… sada se na nivou pogleda vodi pravi rat: današnje zvijezde gledaju se ravno u oči, vodeći iscrpljujuće psihološke duele ‘na slamanje’“ — govorio je Bronštajn, koji je jedno vrijeme dolazio na igru sa tamnim naočarama.
Idealizacija prošlosti, nažalost, česta je među starijima, koji s radošću posežu za izrazom „u naše vrijeme“.
Naravno, nije neophodno mrko gledati protivnika, ali — da li se šahisti na današnjim turnirima i mečevima XXI vijeka zaista osmjehuju jedni drugima?
Bronštajn je kritikovao Roberta Birna, koji je smatrao da je: „šah — sport, sličan košarci ili tenisu. Bacate loptu dok ne osvojite poen. Pomičete figure dok ne nađete slabo mjesto.“
(Nastaviće se)