Moskva, 2014.
***********
Ovakvim i sličnim izjavama pune su knjige i intervjui Davida Bronštajna. Odbacivši sportski element igre, on je predlagao da se šahu vrati onaj smisao koji je pojam „sport“ imao u XIX vijeku:
„Sport — engleska riječ, potekla iz starofrancuskog desport — zadovoljstvo, razonoda…“
Maks Eve je bio veoma iznenađen kada je čuo od Bronštajna da će se u budućnosti igranje šaha zbog osvajanja poena potpuno odbaciti, te da će se igrati isključivo radi intelektualnog užitka gledalaca.
Američki časopis „Chess Life“ je tada pisao:
„Jedna od polaznih tačaka Bronštajnovske filozofije jeste misao da se šah treba igrati radi razonode, i to ne jedan protiv drugog, već jedan s drugim. Cilj igre treba da bude upravo zabava, a ne rezultat — neobično gledište za jednog velemajstora!“
Rasprava o tome kojoj kategoriji pripada šah počela je mnogo prije Bronštajna. Emanuel Lasker, ne negirajući estetski i stvaralački aspekt igre, insistirao je na tome da je šah prije svega borba i da nije važno kakvu mu definiciju damo — riječ je o tome da se partija pobijedi: „Ideja drevne šahovske igre, ideja koja joj je davala snagu da opstane milenijumima — jeste ideja borbe.“
Istog mišljenja bio je i Ričard Reti: „Šah je oblast u kojoj kritika nema tako veliki uticaj kao u umjetnosti: u šahu je rezultat partije dominantan, presudan i neopoziv.“
U članku „Da li je šah umjetnost“ (1960), Botvinik je, priznajući — „nisam baš dobar istoričar umjetnosti“, — pisao: „Šah je uvijek igra, i samo povremeno prava umjetnost — previše je rijetko moguće stvoriti partiju koja je zaista vrijedna u umjetničkom smislu. (…) Ne bi li onda trebalo reći da je šah umjetnost, ali da se ona uvijek ispoljava u formi igre, borbe strana?“
U životu nije uvijek potrebno pobijediti. U sportu — jeste, jer se u suprotnom gubi smisao igre. Sa duhom igre nije spojiva filozofija: bolje igrati lijepo i izgubiti, nego pobijediti uz lošu igru. Snaga šahiste ne ocjenjuje se po mjeri ljepote, već po turnirskim dostignućima, a ostarjeli Bronštajn, lukavo ili svjesno obmanjujući samog sebe, nije mogao ili nije želio to da prihvati.
Pokušavajući da opravda primat umjetnosti u šahu i zalažući se za igru kao proces radi uživanja, pisao je: „Svi znaju krilatu frazu Pjera de Kubertena: ‘Važna nije pobjeda, već učešće’. Posmatrajući borbu na Olimpijskim igrama, aplaudiramo svim učesnicima, a ne samo olimpijskim šampionima.“
Često citirana formula „učešće je važnije od pobjede“, zaista smišljena od barona de Kubertena, dovela bi stare Grke do grčevitog smijeha. To je najnegrčkiji slogan koji se može zamisliti. Ako je ikada postojalo takmičarsko društvo, onda je to bilo društvo starih Grka.
Ahil, Agamemnon i ostali plemeniti borci iz Homerovih epova otvoreno su izražavali želju „uvijek biti prvi i nadmašiti druge“.
Takmičarski element bio je rasprostranjen u Staroj Grčkoj svuda — i među pjevačima i među dramskim piscima, ne manje nego među rvačima i trkačima. Grci su se pridržavali koncepta Adonisa, koji se zasnivao na uvjerenju da čovjek može razviti svoje urođene sposobnosti samo kroz takmičenje, i s nepovjerenjem su gledali na motive svakoga ko bi tvrdio da je altruista.
„Očigledno je da su ambicija i rivalstvo sredstvo za sticanje vrline,“ — tvrdio je Plutarh. — „Uzajamna poslušnost i dobročinstvo, postignuti bez prethodne borbe, jesu znakovi slabosti i neaktivnosti, i nepravedno nose ime saglasnosti.“
Ambicija se izuzetno cijenila i u javnom i u privatnom životu, a grčko, a potom i starorimsko društvo, bilo je prožeto duhom takmičenja. Na Olimpijskim igrama priznavao se samo pobjednik. Ni drugo ni treće mjesto nisu zasluživali čak ni da se pomenu, pri čemu nije imalo nikakvog značaja da li je pobjeda bila ogromna ili tijesna, da li se pobjedniku osmjehnula sreća ili je protivnik jednostavno imao loš dan.
Nikakvi rekordi se nisu bilježili, u grčkom jeziku čak nije postojala ni riječ za „postaviti“ ili „oboriti rekord“. Samo učešće na Olimpijadi nije se smatralo nikakvim dostignućem. Pobjeda je donosila slavu, poraz je značio sramotu i poniženje.
Crni dani romantika u šahu nisu počeli juče, pa čak ni u Bronštajnovo vrijeme. Čak i kad je romantizam nadjačavao sportski rezultat, presudnu ulogu imao je ishod partije.
Nije tačno da su se u prošlom ili pretprošlom vijeku cijenile samo lijepe kombinacije. Sve kombinacije, svi vatrometi žrtava i naleti inspiracije uvijek su bili podređeni glavnom cilju: pobjedi.
Aljehin je šahiste lišene sportskih kvaliteta nazivao „tragičarima šaha“.
(Nastaviće se)