Moskva, 2014.
***********
O turniru kandidata za meč s M. Botvnikom 1956. godine u Amsterdamu, piše ovako:
„Zbog prepotentnog poteza Sf6-d7, čitavo veče sam morao da odbijam prodorne, ali time još osjetljivije napade Tigrana Petrosjana. Sebe nije lijepo hvaliti, ali autor mora biti objektivan — crni kralj se branio više nego herojski. Iskoristivši to što je Petrosjan prerano razmijenio crnopoljne lovce, crni kralj je za sebe našao tihu luku na polju h8, a ostalim figurama naredio da zauzmu kružnu odbranu.“
„I figure su tako dobro izvršile naređenje, da više nije bilo moguće postaviti ih bolje. A mora se igrati! Tada je, sagledavši situaciju, kralj izabrao najmlađu i najžilaviju figuru — konja — i naredio mu da skakuće oko kraljevog pješaka, ni zbog čega, nikud, ni pod kakvim izgovorom da se ne skreće. Tako je partija i tekla.“
„Petrosjan je manevrisao topovima po prvoj horizontali, prijeteći crnima invazijom, ali efekat nije postignut. I nije ni čudo — crna armija je iscrpila sve rezerve pokretljivosti, zauzela odbranu, priljubljena uz strme kamene litice, nalik onima koje se protežu duž čuvene Vojno-gruzijske ceste na putu ka Orđonikidzeu, prema Tbilisiju.“
Plaši se šahista kada pomisli da bi svojim potezom mogao da pogorša poziciju. A ovdje — tako rijetka situacija, da sam ja, da je po mom, ne bih ni igrao. Gledao bih lijeno, ispod oka, i iz puke radoznalosti čekao — s koje će planinske pukotine na mene pasti onaj kamen, ili gdje će pronaći tačku proboja bijela vojska.
Izgleda da se moje raspoloženje prenijelo i na Petrosjana. Šta je on mogao da smisli posebno? A meni — ni vremena za razmišljanje — ostalo je 30 sekundi za 10 poteza.
Odjednom je mom protivniku dosadilo da igra topovima — brzo je povukao potez damom. U početku nisam ni reagovao, ali, vidjevši nešto novo u unutrašnjosti crnog tabora, odlučih da tog uljeza potjeram konjem.
T. Petrosjan nije uzeo u obzir vrtoglavi „let bumbara“ koji je izveo crni konj, bez ikakve zle namjere, i bez razmišljanja odgovorio unaprijed pripremljenim potezom — smireno povukao pješaka s e4 na g5.
Meni postade neugodno. Dotad sam bio miran — partija je objektivno izgubljena, samo je trebalo da ne prekoračim vrijeme. A sad — šta da radim? Nisam imao drugog izbora osim da igram konjem. Po naređenju odozgo — sjećate se? — taj konj je jedini smio da kruži oko svoje ose, kao bacač diska pred dalekometni hitac.
Ali u ovako vanrednim okolnostima, kao što je cajtnot, zgrabih damu s takvom odlučnošću, s takvom… — i tu me Petrosjan zaustavi i zaustavi satove.
Ova predugačka anegdota uzeta je iz knjige Davida Bronštajna „Samoučitelj šahovske igre“(!).
Treba napomenuti da David Jonovič Bronštajn itekako nije bio nesposoban za kratkoću i jasnoću izražavanja — i znao je davati savjete koji su zaista bili veoma korisni običnom šahisti.
Jednom prilikom, nakon što je upao u strateški izgubljenu poziciju, tvrdoglavo se branio i uspio da se spasi, objasnivši:
„Trudio sam se da ne pogoršam poziciju i, što je još važnije, da je ne pokušavam poboljšati.“
Ovo je precizna i korisna opaska, koja bi daleko više imala smisla, umjesto patetične priče o prosječnoj neopreznosti Tigrana Petrosjana, koji je jednostavno zaboravio damu na ziceru.
„Može se žaliti što se prvi svjetski šampion Vilhelm Štajnic nazvao šampionom svijeta, a nije se dosjetio da se nazove laureatom. Možda bi se tada u šahu više cijenila ljepota rješenja, rizik, mašta, drskost — i ne bi bilo svih tih iscrpljujućih, višednevnih partija, gdje treba štedjeti snagu i čekati grešku protivnika, i gdje onaj ko prvi rizikuje — gubi. Ne bi bilo dosadnih, jednostavno nezanimljivih partija.“
„Šampion svijeta u šahu mi se uopšte čini kao atavizam. U umjetnosti ne može biti šampiona!“
„Sportska selekcija, koja bi trebalo da utjelovljuje principe vrhovne pravde, u savremenom šahu je surova, i zato nepravedna. Zar nije surov poraz u partiji zbog jedne greške nakon četiri i po sata napornog rada?“
„Moj prvi savjet — ne treba igru dovoditi do rezultata. Neka momci odigraju po 12–13 poteza i odu da igraju fudbal. Drugi savjet: nije dobro da dijete dolazi kući sa porazom. To nije dobro, to je besmisleno.“
(Nastaviće se)