Moskva, 2014.
***********
Vajnštajn je veoma patio zbog toga što se šah pretvara u takmičenje pamćenja. Prisjećajući se Ajnštajna, koji je smatrao da je šah nasilje jednog intelekta nad drugim, Vajnštajn je govorio da šah podstiče ispoljavanje negativnih crta karaktera, prije svega egocentrizma.
Slično mišljenje je kasnije imao i David Bronštajn, dajući prednost božanskoj improvizaciji i zalažući se za smanjenje, pa čak i potpuno ukidanje takmičarskog aspekta šaha:
„To je bilo vrijeme kada šah još nije bio potpuno pretvoren u sport, zato sam u gramati (dokumentu) koju su mi uručili za podjelu prvog mjesta, nazvan ‘učesnikom turnira veterana šahovske umjetnosti’“ — podebljanim slovima je podvukao taj opis igre koji mu se toliko dopadao.
Nije samo sebi namijenio odjeću romantičara, koji igra za ljepotu, a ne za jadni poen u tabeli, već se ogrnuo i haljom mučenika i stradalnika, u kojoj je boravio bez obzira na političko vrijeme napolju.
„Nema sumnje da će se u XXI vijeku, a možda i ranije, dogoditi preporod kulta ljepote u šahu, da će šah svake godine sve više dobijati ljudske, dobre osobine, odbacujući sve što je nametnuto, konjunkturno, egoistično, sve što je strano idealu humanizma…“ — pisao je Vajnštajn 1984. godine s karakterističnim patosom.
Poredeći šah s pokerom, pjevao je himnu šahu, vjerujući da upravo šahu pripada budućnost. Nećemo sada porediti popularnost šaha i pokera danas, niti ocjenjivati sljedeće Vajnštajnove tvrdnje:
„Možda je šah nekada bio igra, ali savremeni šah u svom razvoju sve više poprima osobine prave umjetnosti.“
„Pravi ljubitelji šaha — a njih su već milioni naspram nekolicine, iako uticajnih apologeta Njegovog Veličanstva Poena — uvijek će najviše cijeniti velemajstore zbog otkrivene ljepote u šahu, utjelovljene u kombinaciji.“
Vajnštajn napada akademske rječnike koji nazivaju šah igrom. Oštro kritikuje i rječnik ruskog jezika, koji šahu daje sljedeću definiciju:
„Igra na tabli podijeljenoj na 64 svijetla i tamna polja, između 16 bijelih i 16 crnih figura, prema utvrđenim pravilima njihovog pomjeranja.“
Navodi kao primjer Bronštajna, koji šah naziva „ne tablom sa figurama, već granom kulture, koja po svom sadržaju predstavlja umjetnost, a po formi — način komunikacije između kolektiva i pojedinaca“.
Poredi Bronštajna sa „inovatorom formi stihotvorstva Hajebnikovim“, a o izuzetno zamršenom i teško razumljivom za početnika „Samoučitelju šahovske igre“ piše da je autor objasnio kako je „konflikt u šahovskoj borbi usmjeren ne na figure, već na odnos među partnerima. Energetske linije, ekvator — sve je to bilo tako novo, privlačno, i istovremeno razumljivo…“
„Šahovski svijet živi zahvaljujući nebrojenim ljubiteljima, za koje je šah oblik međuljudske komunikacije. To jest sredstvo samoizražavanja i estetskog doživljaja u poštenom intelektualnom nadmetanju.“
Slične rečenice mogle su biti (i bile su više puta!) izgovorene upravo od strane Davida Bronštajna.
Vajnštajn predviđa:
„Dolaze nova vremena, pojavili su se novi šahovski idoli — pa dobro, neka bude tako… Ali improvizatorsko stvaralaštvo Bronštajna cijene i uvijek će ga cijeniti ljubitelji šaha zbog njegovog optimizma i zdravog razuma, zbog težnje ka harmoničnom i pravednom rješavanju konflikata koji nastaju na tabli…“
Filozofirao je:
„Estetski uticaj ove umjetnosti na čovjeka i njegovo samoizražavanje kroz stvaralaštvo rezultat su samostalnog traganja i otkrivanja neočekivanih i djelotvornih veza među apstraktnim pojmovima, utjelovljenim u šahovskoj kombinaciji.“
Nije štedio boje:
„Na svakom koraku šahisti postaju dostupne radosti Kolumba i Magelana“,
„Šah Davida Bronštajna, sjajnog predstavnika improvizatorskog žanra — to nije pomjeranje crnih i bijelih figura po ravnoj, tamno-svijetloj tabli, već šarenoliko stvaralaštvo u višedimenzionalnom prostoru ideja, u rasponu od betovenovskih strasti do blagog osmijeha Aljoše Karamazova.“
Teško je komentarisati ove pasuse. Uzvišena besmislica, ispunjena patetikom i patosom s pretenzijom na originalnost, prolazila je pored očiju sovjetskih čitalaca, čiji je ukus bio atroficiran zvaničnom propagandom — i nisu se ni trudili da uopšte uđu u značenje.
Istim stilom izražavanja poslužio se i David Bronštajn:
„Želim da vjerujem da će šah u trećem milenijumu ući u arsenal životnih potreba čovjeka, rame uz rame sa čitanjem klasičnih stihova i uživanjem u muzici…“
„Šahovsko umijeće još nije zauzelo svoje mjesto među ostalim umjetnostima. To je lako osjetiti, ali teško objasniti.“
„U hram šahovske umjetnosti ljudi dolaze s jednim ciljem — da uživaju u ljepoti kombinacija.“
(Nastaviće se)