
Moskva, 2014.
***********
Još tridesetih godina Boris Samojlovič Vajnštajn počeo je redovno pisati o šahovskim temama pod pseudonimom Ferzbri. Ne može se reći da su ti prilozi bili nešto izuzetno, ali su se, na pozadini jednolične sovjetske žvake, Ferzbrijevi članci izdvajali stilom i mislima koje su se razlikovale od općeprihvaćenih.
Nemalo je tekstova Vajnštajn objavio i pod svojim imenom. Jasno je da mu je mjesto zaposlenja otvaralo vrata bilo kog izdavača. Njegovom peru pripadaju knjige:
„Meranska odbrana u istorijskom razvoju“, „Kombinacije i zamke u otvaranju“, „Šahisti se bore“, „Mislilac“ — o Laskeru,
„Improvizacija u šahovskoj umjetnosti“ — o Bronštajnu.
Ali njegovo najbolje djelo je čuvena knjiga „Međunarodni turnir velemajstora“, u kojoj je, po Bronštajnovom priznanju, Boris Samojlovič napisao čitav literarni dio.
Analizom partija bavili su se Konstantinopoljski i Furman, ali glavni analitičar bio je, naravno, sam Bronštajn, čije ime i stoji na koricama. Sama ideja pisanja te knjige, koja i danas mnogima ostaje jedna od omiljenih, takođe je pripadala Vajnštajnu.
Bronštajn je predlagao da knjiga izađe pod dva imena, ali je Vajnštajn to odbio. To ne znači da Boris Samojlovič nije bio ambiciozan, pa čak i sujetan čovjek.
Jurij Averbah se prisjeća:
„Vajnštajn je bio ličnost neobična, čak ako ne i vanredno neobična. Knjige koje je napisao nisu loše, ali kroz sve njih kao crvena nit prolazi misao: mi smo umovi, a vi — nažalost…“
Stvarno, gotovo na svakoj stranici Vajnštajnovih knjiga osjeća se poruka: nisam ja velemajstor, pa čak ni majstor, ali nisam ni bilo ko, a neke velemajstore i nadmašujem, barem po razumijevanju igre — u to sam sasvim siguran.
Taj imidž koji je Vajnštajn stvarao o sebi kao da je bio potvrđen i činjenicama: neko na turniru kandidata ima sekundanta — velemajstora Bondarevskog, drugi — velemajstora Averbaha, treći — Simagina, četvrti — Sokoljskog, a kod Bronštajna — neki tajanstveni Vajnštajn, koji, izgleda, čak nije ni kandidat za majstora, ali igru razumije tako da se i velemajstori oslanjaju na njegovo mišljenje.
Nakon improvizovane ankete među učesnicima turnira kandidata 1950. godine, Vajnštajn je proglašen za najboljeg sekundanta. Objašnjenje je dao duhoviti Najdorf:
„Boris je jedini među sekundantima koji ne umišlja da igra bolje od svog štićenika.“
Čak i ako je to bilo tako, nije bilo bez zadrški.
„Bronštajnov posao je: noću spavati, ujutro šetati, a danju dobijati dobijene pozicije za tablom. A moj posao je — da nađem kako da dobijem dobijenu poziciju“, izjavio je bez trunke stida Vajnštajn sovjetskom ambasadoru u Mađarskoj, koji je prisustvovao jednom od kola.
Pisao je:
„Što se mene tiče, kao praktičan igrač nisam baš naročito jak i znam to. Ali u analizama i otvaranjima nešto već i razmišljam, i Bronštajn to zna.“

Jurij Averbah je tada pomagao Lilijentalu.
„Andre Arnoljdovič“, prisjeća se Averbah, „nastupao je prilično slabo, i nisam imao neke posebne obaveze. Kad je Bronštajn odložio partiju s Najdorfom, Vajnštajn me zamolio da analiziram odloženu poziciju. Rezultate rada predao sam mu u pisanom obliku, a u Vajnštajnovoj knjizi čitava analiza kasnije se pojavila kao rezultat analitičkih sposobnosti samog Borisa Samojloviča…“
(Nastaviće se)