Piše: Vladimir Nejštadt
Čim je Fajn zaustavio satove, jedan snalažljivi novinar odmah ga je netaktično upitao šta se može napisati o toj partiji. Izuzetno razdraženi i pocrveneli Reuben je ispalio: „Napišite da sam ja najgori šahista na svijetu!“
Mnogo godina kasnije sam će napisati da se tada „zbunio u odbrani“.
Aljehin, 29. decembra 1936, Hastings
A uopšte, tog puta u tihom, drevnom banjskom gradu na obali Lamanša trebalo je da se okupi velika četvorka – Kapablanka, Aljehin, Flor i Fajn.
Ali nakon Moskve 1936. i Notingemskog turnira, Kapa je, kako je javila britanska i svetska štampa, „previše povećao svoje honorarne zahtjeve“.
Poslednji poznati slučaj kada je Hose-Raul tražio ekstra honorar bio je j 1941. godine, kada su Urugvajci odlučili da organizuju turnir u Montevideu sa učešćem velikog Kubanca. I, izgleda, tada mu je jako trebao novac, jer je bio spreman da krene na veoma teško, višednevno putovanje preko neizmjernog Atlantika (od SAD do Urugvaja pravo je 8780,13 km!), tražeći 500 dolara (za poređenje – dvije godine ranije za sjajnu pobedu na otvorenom prvenstvu SAD – 10,5 od 11! – Fajn je dobio samo 100 „zelenaša“). Ali štedljivi Urugvajski šahovski savez nije mogao da „skupi“ zahtjevanu sumu od Kubanca. I hvala Bogu!
Pored teške hipertenzije Kapablanke, protiv te njegove turneje „glasala“ je i već započeta njemačka neograničena podmorska ratna kampanja, kada su jataci Denica potapali u atlantskim vodama sve redom, uključujući i trgovačke i putničke brodove…
A zašto se u Hastingsu 1936/37 nije borio Flor – pa upravo su ga prije toga mobilisali u vojsku! U tim danima, kada su Fajn i Aljehin vodili trku za prvom nagradom, pobjednik prethodnih „Hastingsa“ marljivo je prošao obuku u vojnoj jedinici j u malom gradiću Jaromerž, a to je istočna Češka, nedaleko od granice sa Poljskom.
Fotografiju minijaturnog „hrabrog vojnika“ Flora poslao mi je moj dugogodišnji šahovski drug i kolega iz Brna, Jan Kalendovski.
Ovo je snimak decembra 1936. Ali već u junu 1937. Salomon je u punom civilnom odjelu stigao na turnir u Kemeru, gdje je podijelio 1-3. mjesto sa Petrovom i Reševskim, dok je Fajn odigrao, može se reći, loše i bio je tek 8.
Zašto je Flor služio (na donjoj slici je kasarna njegove vojne jedinice u Jaromeržu) samo nekoliko mjeseci? Kako mi je Jan Kalendovski napisao, Salomon je prevremeno demobilisan iz vojske na molbu Centralnog saveza čehoslovačkih šahista. Postojala je takva praksa u predratnoj čehoslovačkoj vojsci – skraćivati službu VIP osobama, a Flor je u to vrijeme u svojoj Čehoslovačkoj bio pravi VIP, zapravo nacionalni heroj!
ZAŠTO JE MAKS PETI NA REVANŠ-MEČU OSTAO BEZ POMOĆI SVOG SEKUNDANTA I ISTORIJSKI SUSRET NA AMSTERDAMSKOM AERODROMU SCHIPHOL
Kao što sam već pričao u jednoj od prethodnih poglavlja, sredinom sedamdesetih, u vrelim ljetnim danima, imao sam priliku da pratim Salomona Mihajloviča na njegovom putovanju kroz Altajski kraj. Sjećam se da sam upitao poznatog gosta iz naše sibirske dubine da li se ljutio zbog termina „fajno-florovski stil“, koji je izgovorio P. Romanovski. Veliki majstor je neodređeno mahao svojom malom, elegantnom rukom, na kojoj su se vidjele starosne pigmentne mrlje – kao da je to sve bilo bez značaja. A sa Fajnom ga je povezivala ne samo vrhunska tehnika i sličnost stila „umjetnih turnirskih boraca, koji izbjegavaju rizične nastavke“ (M. Botvinnik), nego i sklonost ka neustaljenom životu. Ipak, poslije okupacije Čehoslovačke od strane Hitlera, Flor je postao putnik protiv svoje volje…
Nakon što je Aljehin izgubio krunu u meču protiv Eve-a, velikan je zamjerio Salomonu, tehničkom pomoćniku novog šahovskog kralja – rekavši da veliki majstor, sam po sebi kandidat za šampiona, ne treba da se miješa u sportski i kreativni sukob učesnika meča za prvenstvo svijeta. „Tada sam se slagao sa Aljehinom“, prisjećao se Flor. A da nije bilo toga, sigurno bi ostao u Eve-ovoj ekipi i u revanš-meču 1937. pomagao svom dva metra visokom holandskom prijatelju zajedno sa novim sekundantom Maksa Petog – Fajnom, koji je zamijenio Gezu Marocija („transformisanog“ u glavnog sudiju novog duela Aljehina i Eve).
Na revanš-meču se okupila moćna grupa dopisnika – Tartakover, Flor, Reševski, Kmoh… Do drugog kola stigao je i Emanuel Lasker. Flor, koji je pratio revanš-meč za list „64“ (diktao je telefonom), nije smatrao potrebnim da ruskim čitaocima saopšti da je do šestog kola aktuelni svjetski prvak, koji je tada predvodio, iznenada ostao bez sekundanta.
Nedugo prije svoje smrti 1981. godine Eve je ispričao Geni Sosonku: „Nažalost, Fajn je morao da podvrgne operaciji zbog upale slijepog crijeva i ja sam ostao bez njegove pomoći. Teško je reći da li je zbog toga nestala moja prednost u rezultatu, ili zbog toga što sam nekoliko partija odigrao bezbrižno…“
Uopšte, Holandija je mnogo značila za sudbini Fajna…
Tako je nakon Notingema 1936. neko vrijeme živio u Amsterdamu, gdje je tada otvorena škola šaha. Njena uprava, S. Landau, pozvao je Evea, Aljehina i Fajna da održe ciklus predavanja… Sa sva tri poznata predavača, u oktobru iste godine u Amsterdamu održan je mali međunarodni turnir. Eve i Fajn su podijelili prvo i drugo mjesto, sakupivši po 5,5 od 7 bodova. Među sobom su odigrali remi. Aljehin je završio treći sa 4,5 boda, a u šestom kolu Eve je pobijedio Aljehina u iscrpljujućoj partiji od 60 poteza.
Mnogo kasnije, već razišavši se sa Emmom, Reuben je nastavio da posećuje u Amsterdamu bivšeg tasta Isaaka Kizinga, s kojim je ostao u dobrim odnosima.
Isaak Kizing
(Nastaviće se)