Piše: Vladimir Nejštadt
KAKO JE JOSIF STALJIN MAMIO ALEKSANDRA ALJEHINA NA POVRATAK U ZEMLjU SOVJETA I “NAPIŠITE DA SAM NAJGORI ŠAHISTA NA SVIJETU!”
Uveče 24. marta 1946. urednik i izdavač Chess Review Izrael Horovic nazvao je u Los Anđeles doktora na Univerzitetu Južne Kalifornije i svojeg dugogodišnjeg saradnika Reubena Fajna:
„Upravo su prenijeli preko radija… Aljehin je pronađen mrtav u hotelu, u svojoj sobi u Lisabonu.“
„Čuo sam“, začulo se na drugoj strani slušalice. Prijatelji su odmah dogovorili da Fajn hitno pripremi i pošalje uspomenu na svjetskog šampiona, koji je otišao neporažen…
Reuben je bio veliki zaljubljenik u teorije zavjere, uvjeren, između ostalog, u zavjere ruskih velemajstora, i sigurno je godinama proučavao sve što je bilo povezano sa konspirativnim verzijama prema kojima Aljehin nije umro prirodnom smrću. Jednu od tih verzija iznosi J. Šaburov u svojoj knjizi o velikom šahisti (izdanoj 2001):
„Kažu da je prije nekoliko godina u Eštorilu umro jedan od bivših konobara tog restorana (u kojem je ručao Aljehin). Prije nego što je izdahnuo, priznao je rodbini da ga već dugo muči osjećaj krivice – otrovanjem Aljehina u martu 1946. Godine. On je podmetnuo otrov u hranu po nalogu dvojice nepoznatih muškaraca odjevenih u civilu, s akcentom. Dali su mu zajedno s otrovom veliku sumu novca. Konobar nije izdržao i izvršio naredbu. A kad se vratio kod njih, još su mu dali novca i zaprijetili da nikom ne govori o učinjenom.“
I ko su bili ti ljudi koji su dostavili konobaru otrov i veliku sumu novca? Govorili su s akcentom… Aluzija na dugu ruku Moskve? Ali ako su ta dvojica bili, recimo, operativci sovjetskih specijalnih službi – šta im je bilo teško da onog koji je izvršio zadatak pošalju pred njih, zakopaju ga negdje u okolini mirnog portugalskog gradića? Tragovi u vodu!
Međutim, fantastičnost predsmrtnog pokajanja konobara iz Eštorila ne leži samo u tome…
Prema memoarima „glavnog diverzanta i teroriste Sovjetskog Saveza“ Pavla Sudoplatova, „organi“ bez znanja Staljina, pod nijednim uslovima, ne bi slali specijalne grupe u inostranstvo da uklone neku značajnu figuru. Bilo da je to bio vođa OUN Konovalec (koji je bio likvidiran sam od strane Sudoplatova u restoranu „Atlanta“ u Rotterdamu po ličnoj direktivi „Šefa“) ili bivši visoki zaposlenik NKVD-a prebjeg Agabekov (bez traga nestao 1937. u Francuskoj). A što se tiče drugog prebjega – preciznije jednog od prvih sovjetskih prebjega – Aljehina, kod vođe su namjere bile sasvim druge.
Pitanje za razmišljanje: kako se prezivao čovjek koji je stalno bio prisutan na sjednicama Staljinovog Politbiroa (i to sjedeći gotovo na čelu stola, pored predsjednika Savjeta narodnih komesara Molotova), koji se s vođom oslovljavao sa „ti“, zvao ga jednostavno „Josif“? Prosto lice, gusti brkovi srednje veličine, prodoran pogled… Ne, nije Vorošilov, ni Kaganovič, ni Buđoni… To je Ivan Mihajlovič Gronski!
Ime danas gotovo zaboravljeno. A 30-ih godina bio je odgovorni urednik „Izvestija“, „Novog mira“, pa čak i rukovodilac čitave sovjetske književnosti. Doživio je 90 godina, od kojih je 15 proveo u GULAG-u, odakle se (iz Vorkute) vratio 1954. godine. Tokom 60-ih i 70-ih godina ponovo se dušom vezao za „Izvestija“, gdje su bivšeg legendarnog glavnog urednika uvijek srdačno dočekivali…
Od 1999. do 2003. vaš pokorni sluga je u „Izvestijama“, uglavnom u moskovskom izdanju, vodio rubriku „Šah za šahom“ (nerijetko su izlazila po četiri broja sedmično!) i povremeno komunicirao telefonom i elektronski sa veteranima „Izvestija“. Upravo od njih sam saznao da je jednom prilikom, za vrijeme čajanke u prostorijama redakcije, Ivan Mihajlovič podijelio jedno sjećanje: 1928. godine, po zadatku Staljina, bio je poslan u Pariz da se sastane s Aljehinom i nagovori ga da se vrati u Otadžbinu!
Nažalost, Gronski nije ispričao detalje tog susreta, ali događaji su se mogli odvijati slično kao kasnije, 1935. godine, s Laskerom. Tada su izaslanici Kriljenko, Samuil Vajnštajn i Mihail Botvinik, pronašli Emanuela Laskera u jednom londonskom predgrađu i obradovali već ostarjelog izbjeglicu iz Hitlerove Njemačke ličnim pozivom Kriljenka da dođe na Drugi moskovski međunarodni turnir.
„To je bio posljednji turnir“, prisjećao se u knjizi „Ka ostvarenju cilja“ Mihail Mojsijevič, „na kojem je Lasker dobro igrao. Godinu dana kasnije, opet u Moskvi, a zatim u Notingemu, sreća mu je već okrenula leđa (a je li se i moglo nadati uspjehu sa 68 godina?) Na tim turnirima Lasker je već nastupao kao predstavnik Sovjetskog Saveza (1935. godine preselio se da živi u Moskvu).“
Kako je mudri Emanuel uspio da se nastani u sovjetskoj prijestonici, Botvinik ne objašnjava – a vjerovatno i nije znao sve.
Devedesetih godina autor ovih redova je u časopisu „Izvor“ naišao na dokumenta izvučena iz Arhiva Predsjednika Ruske Federacije sa oznakom „Strogo povjerljivo“ – pismo Laskera (napisano od strane S. Vajnštajna) iz hotela „Nacional“, od 4. marta 1935., upućeno Kriljenku, kao i pismo Kriljenka Staljinu.
Suštinu tih pisama izložio sam u prvom dijelu našeg pripovijedanja, a tamo sam, podsjećam, naveo i izvod iz odluke Politbiroa, kojom se Laskeru dozvoljava „da ostane u SSSR-u zajedno sa suprugom, na period po njegovoj želji, uz zadržavanje prava da putuje u inostranstvo radi učešća na međunarodnim turnirima.“
I eto, treba pretpostaviti da je Gronski tada, 1928. godine u Parizu, predlagao Aljehinu da napiše pismo Kriljenku – nešto slično onome koje je sedam godina kasnije napisao Lasker, nakon čega bi šahovski Glavnokomandujući (tj. Kriljenko) uputio molbu najvišem vrhu, pa dalje – pozitivna odluka Politbiroa, naravno, strogo povjerljiva.
A vođa (Staljin), naravno, ne bi škrtario kada bi uspio da namami velikog ruskog šahistu u boljševički raj! Jer, na primjer, velikom proleterskom piscu Maksimu Gorkom, koji je upao u Staljinovu zamku, Josif Visarionovič je poklonio nekadašnju palatu Rjabušinskog, raskošnu daču u Gorkima s ogromnim parkom.
Te iste 1935. godine, u novembru, Kriljenko šalje rukovodstvu zemlje još jedno tajno pismo, a ono je prvi put objavljeno u časopisu „Izvor“, u broju 6 iz 1997. godine.

Sudeći po reakciji diktatora, koji je predložio da se odštampani telegram Aljehinu objavi bez ubitačnog komentara Kriljenka, rukovodilac Svezavnog šahovskog odsjeka nije imao pojma da je Staljin, bez ikakve sumnje, još uvijek gajio nadu da će uspjeti da namami „izdajnika i bjelogardejca“ nazad u zemlju Sovjeta.
(Nastaviće se)