Moskva, 2014.
***********
Jednom su on i žena bili u gostima kod Kena Nita, Engleza koji je pomalo govorio ruski, šahiste i prevodioca.
Ken se prisjeća da je vodopad ideja koje su se obrušavale na njega bio toliko gust, da je na kraju dana bio potpuno iscrpljen.
„Devik je govorio engleski sasvim pristojno,” — prisjeća se Nit — „ali ponekad bi se, zaneseno, prebacio na ruski, ne usporavajući nimalo.”
„Devik,” — prekidala ga je supruga — „zašto koristiš riječi koje ni ja ne znam? Jesi li pomislio kako je Tekenu?”
U staroj Kini, slikari su uglavnom slikali pejzaže; portrete nije bilo toliko prestižno slikati jer se smatralo da se slikar nužno prilagođava raspoloženju onoga kome pozira.
Taj osjećaj nisu mogli da ne osjete ni Bronštajnovi sagovornici i koautori.
Polaskani pažnjom velikog šahiste, padali su pod njegov uticaj, i slušali su progonjenog genija, nepriznatog filozofa, neostvarenog matematičara.
Njihova šahovska kvalifikacija Bronštajna nije mnogo zanimala, a oni su, slušajući maestra, osjećali da su izabranici Kaise (šahovske boginje).
Njegovi sagovornici (uključujući i mene) iz poštovanja prema velikom šahisti i vrlo osjetljivom čovjeku, nisu se usuđivali da postavljaju oštra pitanja, čime su učvršćivali njegovo samoljublje i opijenost sopstvenom posebnošću.
Ako se i nisam slagao s njim, rijetko bih se suprotstavio po suštini, iako sam mnogo puta imao šta da kažem.
Svijest da razgovaram s izuzetnim šahistom, ali u isto vrijeme s čovjekom koji nije sasvim uravnotežen, nikada me nije napuštala.
Veliki majstor za odabir konja nazvao je bulanog pastuva gizdavom kobilom, a njegov protivnik, kada je to čuo, bio je oduševljen: ne obraćajući pažnju na sitnice, majstoru je uspjelo da pogleda pravo u suštinu.
Većina Bronštajnovih slušalaca opraštala majstoru njegove paradokse samo zato što ih je izgovarao veliki šahista.
Rečenice poput: „Eto, vidite, vi me potpuno razumijete”, i „vama to prvom govorim” čuo sam od njega više puta.
Bez sumnje su ih čuli i drugi, ali su stvarale utisak nečeg intimnog i veoma povjerljivog.
Njegove monologe moglo bi se shvatiti kao ispovijest, ali ne bih se usudio da ih tako nazovem, tim prije što se ne ispovijedaju pred mnogima.
Korčnoj, koji je pozvao Bronštajna 1991. godine u Brisel na meč protiv Timmana, ipak nije iskoristio njegove usluge.
„Toliko priča da me od toga počinje boljeti glava”, objasnio je Viktor svojim sekundantima.
„On tiho, gotovo bez intonacije, brzim govorom počinje da izlaže ideje, zapažanja, stavove.
Nekad zanimljive, nekad zabavne, nekad poučne — ali uvijek originalne, neočekivane i paradoksalne.
I ako osjeti da je slušalac uvučen u mrežu zamršenih obrta njegovog monologa, Bronštajn osjeća istinsko zadovoljstvo”, prisjeća se Mark Tajmanov.
Nekoliko minuta prije početka kola Keresovog memorijala u Talinu, Bronštajn je na samoj sceni počeo nešto temperamentno objašnjavati Bilu Hartstonu.
Englez je slušao, ne usuđujući se da prekine poznatog sagovornika, dok su učesnici turnira saosjećajno klimali glavama i, osmjehujući se, prolazili pored njih.
To je bilo njegovo normalno stanje – generisanje ideja, iznošenje hipoteza.
Boris Gulkо se prisjeća kako su im jednom u restoranu u Kijevu poslužili hladnu supu.
Bronštajn je odmah počeo da mašta:
„Zanimljivo – zašto je supa hladna? Da nije možda držana u frižideru? Ili su samo tanjiri bili u frižideru?
Ili su možda tanjire samo stavili na frižider? Ne, u tom slučaju oni ne bi trebalo da budu hladni.
Čudno, čudno… A možda…“
Ponekad je pleo verbalnu mrežu isključivo radi šare, uživajući u zamršenosti ideja, i pokušavajući da nađe originalno rješenje, insistirao je da se konačan odgovor, iako tačan, ipak može dobiti na elegantniji način.
Kad bi izlagao svoje teorije, vješto prilagođavajući dokaze unaprijed zadatom cilju, podsjećao je na mladića koji bi prvo ispalio strijelu, a zatim nacrtao metu oko nje, tamo gdje se već zabola u drvenu tablu.
Jednom sam naišao na odlomak proze:
„Ponekad je tada bio sa više od deset.
Ponekad je tada bio s više od jednog.
Ponekad je tada bio sa troje.
Ponekad je tada bio s jednim.
Ponekad je tada bio s nijednim.
Ponekad je tada bio s nekim drugim.“
I pomislio: ovo je mogao reći Bronštajn. Ili je to mogao reći o sebi sam Bronštajn.
Drugi put, pročitavši rečenicu: „nema razlike osim razlika u mjeri među različitim mjerama razlike i odsustva razlike“, prošla me je jeza, i opet sam se sjetio Davida Ionoviča.
Teško je zamisliti kako se uopšte uspijevao sabrati, skoncentrisati, pripremiti za igru:
on bi nastavio da govori čak i nakon što bi zvonio znak za početak kola i bili uključeni satovi.
Viktor Kuprejčik, koji je više puta igrao s njim na dinamovskim takmičenjima, trudio se da ne razgovara s njim prije partije.
A Ljuboš Kavalek se prisjeća kako je na turniru u Tisajdu, kada je htio da sjedne za sto u restoranu pored Bronštajna, Hort ga odgovorio: svi koji su ručali s Devikom, opijeni njegovim pričama, poslije su pokorno gubili svoje partije.
(Nastaviće se)