Moskva, 2014.
***********
Od količine informacija i bujice ideja glava je počinjala da se vrti, a ushićenost što ti veliki šahista lično izlaže svoja najdublja razmišljanja pretvarala se u iritaciju — pa dokle više?
Prisjećao sam se stihova Visockog:
„Sve si mozgove razbio na djelove, sve vijuge zapetljao…”
I diveći se zamršenosti njegovih misli, mislio sam:
dobro je ipak što postoji David Bronštajn — ali kakva bi katastrofa bila da postoji čitava armija Bronštajnova.
Nakon pola sata razgovora s Bronštajnom, misli bi se zaplele, a duša zatražila mir.
Sagovornik te uvlačio u neku vrstu gravitacionog polja, iz kojeg je bilo nemoguće izaći, i ponekad bih se uhvatio kako pomišljam:
„Ne bi bilo loše da se vratim iz 1951. godine i unazad u stvarni svijet običnih ljudi.”
Kad je razgovarao s mladima, oni bi, počastvovani pažnjom maestra, u početku s poštovanjem slušali sve što govori.
Ali pošto nisu mogli da svare lavinu ideja, gledali su da se što prije izvuku iz tog ropstva, pažnja im je počinjala da luta, a bronštajnovski meci padali su u prazno.
Zadivljavao je ljude ili ih iritirao, ali najčešće — istovremeno i jedno i drugo.
Jednom je, pobjedivši estonskog kandidata za majstora, rekao ovom:
„Zašto igrate šah, pa vi uopšte ništa ne razumijete u šah. To je u stvari elementarna igra, elementarna…”
I onda je započeo svoju uobičajenu priču, izlažući svoje misli čovjeku koji je igrao šah samo radi uživanja.
Jevgenij Aleksejevič Kaljunti — istoričar arhitekture i ljubitelj šaha, više puta se sastajao s Bronštajnom u Talinu.
Prisjeća se da je pritisak Bronštajnovih verbalnih napada bio toliko jak, da bi ga nakon jednosatnog razgovora obuzeo stravičan umor, kao nakon teških maratona u kojima je Kaljunti tada redovno učestvovao.
Estonac je odlično shvatao da ima posla, prije svega, s izuzetnim šahistom, i, videći sve Bronštajnove ekscentričnosti, doživljavao ga je samo u toj ulozi.
„Par puta me pozvao u hotel”, — prisjeća se Kaljunti. —
„Na prozorskoj dasci u njegovoj sobi stajala je načeta boca konjaka.
‘Hoćete li jednu čašicu?’ — predložio mi je jednom Bronštajn.
‘To je takođe način da se skine napetost. Znate, mi radimo pod velikim obrtajima.’”
Njegov nemirni um je vješto pleo nove mreže, uvlačeći u njih slušaoca koji se još nije ni izvukao iz prethodnih.
Jednom sam, iskoristivši pauzu dok je on pomjerao svoje misaone kazaljke, rekao da je u jezuitskim koledžima jedna od kazni bila nametnuta tišina u trajanju od pola sata do cijelog dana.
Te poslednje kazne su se užasno plašili.
„Mislite na mene?” — primijetio je, i tako se dječački nasmiješio, da sam istog trenutka požalio što sam to rekao.
Nije bio škrt na vremenu, i mogao je da provodi sate u svom omiljenom zanimanju.
Kada nije pričao o šahu, čak ni njegovi obožavaoci nisu mogli a da ne primijete da imaju posla s čovjekom koji je izbacivao ideje, često udaljene od stvarnosti, ponekad originalne, a ponekad — smiješne.
Ponekad su neprestano okretajući zupčanici njegovog uma pregrijavali, tempo govora se ubrzavao, on bi se uzbuđivao, a žena ga je, predlažući da uspori, pozivala na red:
„Devik, smirenije! Smirenije!”
Brzina monologa bi se usporila, ali ne zadugo — nakon nekoliko minuta vraćao se svom uobičajenom tempu.
(Nastaviće se)