Piše: Velemajstor Božidar Bonja Ivanović

Postoje takvi ljudi da, kad o njima sve pročitate, ne možete vjerovati da je to taj čovjek, kad ga vidite i dobro upoznate. Od prvih dana našeg poznanstva zavolio sam Talja jer bi svaki put otkrio neke nove dragulje svoje ličnosti. Sama njegova pojava zračila je skromnošću iz koje briljantni duh svjetluca u šali ili zbilji baš kao na šahovskoj ploči.
Često smo se viđali i družili na turnirima ili ekipnim takmičenjima a posebno mi je bilo drago kad je posjetio moju majku i brata u Titogradu za vrijeme turnira 1984. godine.
Dvije godine prije toga Miša i ja odigrali smo burnu partiju na Olimpijadi u Lucernu i tu je jugoslovenski tim propustio da prvi put pobijedi SSSR i krene na put prema zlatnoj medalji. Zbog kratkog vremena za analizu prekida, Ljubojević je remizirao s Karpovom, Gligorić izgubio protiv Kasparova a remijem su završene partije Kovačević – Beljavski i moja saTaljem (na slici).
Kad je stigla vijest o Taljevoj smrti (1992) u telefonskom pozivu mi je rečeno: – Mišina supruga i kćerka odlaze iz Rige i bilo bi im drago ako želite da Cetinje dobije Taljev šahovski muzej sa rekvizitima, knjigama, peharima, radnim stolom sa starinskim, dragocjenim figurama i drugim eksponatima.
Bio sam srećan kad sam to čuo i nesrećan kad sam shvatio da je to neostvarljivo u doba kad kulturu i umjetnost razara zlo u narodima SFRJ.
„Dok je bio mlad a to znači do 20 godine života, sa Taljem je bilo iluzorno igrati sa nadom u uspjeh. To se promijenilo kad je Miša ozbiljno obolio od bubrežne bolesti“. (Boris Spaski)
(Preneseno sa fejsbuka)