Piše: Vladimir Nejštadt
„Visok, mršav, sabran, s prodornim pogledom smeđih očiju, velikim rimskim nosom i jakom bradom, on je najpotpunije posjedovao sve osobine potrebne vođi američke mornarice. Savršeno je vladao umjetnošću mornaričke strategije i taktike, imao je enciklopedijsko znanje o mornarici, odlikovao se ogromnom radnom energijom i bio je potpuno nepodmitljiv.“
Takvog sa stranica knjige S. Morisona „Bitka za Atlantik“ prikazan je admiral Ernest King, koji je temeljito proučavao „memorandume“ Reubena Fajna, kao i izvještaje drugih analitičara iz grupe profesora Morza. Dana 20. maja 1943. godine, King je, ostajući na mjestu vrhovnog komandanta flote, lično preuzeo komandovanje nad tek formiranom 10. flotom američke mornarice, kojoj je poverena kompletna protivpodmornička odbrana. Ta flota, rasformirana odmah nakon završetka rata, bila je posebna – virtuelna, bez ijednog broda! Pod njenom komandom nalazilo se samo nekoliko odjela (smeštenih u staroj mornaričkoj zgradi na Konstitucijskom bulevaru), uključujući i civilni ASWORG. Tako je Reuben sa punim pravom mogao reći da je u Drugom svjetskom ratu služio u mornarici!
OD NOVE GVINEJE I FILIPINA – DO APENINA
Prije nego što su se dijelovi generala Valtera Krugera iskrcali na ostrvo Biak, bombarderi 5. vazdušne armije iz Makarturove grupe temeljno su „pročistili“ japanske aerodrome, kako na zapadnom dijelu Nove Gvineje, tako i na samom Biaku. Ipak, kolone za desant koje su krajem maja 1944. sletjele na ovo vulkanskog porijekla ostrvo u zalivu Irian, bile su u prve dane izložene deset naleta neprijateljskih bombardera i lovaca. Većina napada izvedena je na malim visinama. Japanski avioni su dva puta napadali vojnike sa desanta noću, takođe gotovo uz samu zemlju. Međutim, operateri 236. diviziona reflektora i protivavionske baterije pridružene grupama za zauzimanje nisu mirovali. „U periodu između 27. maja i 3. juna protivavionske jedinice su oborile 16 i oštetile 7 japanskih aviona. Naši gubici su bili zanemarivi“, izvještavao je Makarturu Kruger (komandant 6. američke armije).
Ovi i drugi njegovi izvještaji o zauzimanju Biaka (koji je uspješno okončan tek početkom jula – toliko je ostrvo bilo jako utvrđeno i uz to fanatično branila japanska posada) proučavani su – gotovo istovremeno sa makarturovim štabovima – i od strane Reubena Fajna. To kako su u biakskoj desantnoj operaciji grupe suprotstavljale vazdušnim napadima Japana bila je tema njegovog prvog izvještaja kao analitičara protivvazdušne odbrane, pod nazivom „Preliminary report of AA Action-Biak Landing“.
Debi Fajna u AAORG – izvještaj na osam strana o protivvazdušnoj komponenti teške bitke za ostrvo Biak
Nakon toga, Fajn je rukovodstvu grupe predočio već citirani izvještaj „O napadima samoubica“, a zatim je pripremio još nekoliko višestranih „memoranduma“, u kojima je ponovo analizirao (na osnovu svježih podataka) taktiku suprotstavljanja ratnih mornarica SAD „specijalnim udarnim jedinicama“. Sve svoje analitičke radove na ovu temu zaključio je izvještajem „Protivvazdušne akcije tokom kampanje na Filipinima, 17. oktobra 1944 – 13. januara 1945.“
Admiral King je pridavao veliki značaj Morzovoj grupi, toliko da ju je pomenuo čak i u svom završnom izvještaju najvišem rukovodstvu zemlje od 8. decembra 1945, ističući da „stručnjaci uključeni u proučavanje operacija moraju raditi pod rukovodstvom komandira koji planiraju i vode operacije, te biti s njima u bliskom ličnom kontaktu“. Tokom borbi na Filipinima Fajn je „radio pod rukovodstvom i u bliskom ličnom kontaktu“ s oficirima iz najbližeg okruženja generala Makartura. Prvo na mornaričkim bazama što su bile što bliže ratištu na arhipelagu, a kasnije, kako se pretpostavlja, i na samoj filipinskoj teritoriji, koju su postupno osvajali borci „Nepokornog Daga“ (studentski nadimak Makartura zbog njegove agresivne igre u bejzbolu – iz vremena školovanja u Vest Pointu).
General Makartur na početku ratnih dejstava na Tihom okeanu komandovao je američkim trupama na Filipinskim ostrvima. Od marta 1942. godine bio je vrhovni komandant savezničkih oružanih snaga u jugozapadnom delu Tihog okeana. Poznate su dvije Makarturove fraze – „Uradio sam što sam mogao, ali ja ću se vratiti“ (tako se zakleo poslije kapitulacije svojih snaga na Filipinima na ljeto 1942.) i „Vratio sam se“ (to je rekao prilikom iskrcavanja desanta na ostrvo Lejte). Nesumnjivo je da je u svojoj drugoj filipinskoj kampanji „Dag“ mnogo korisnog izvukao iz izvještaja Fajna i njegovih kolega iz Morzove grupe.
Kao analitičar ASWORG-a, veliki majstor je proučavao borbene sukobe u akvatorijumu dva okeana – najprije Atlantskog, a zatim Tihog. Kada je prešao iz odjela za protupodmorničku odbranu u protivvazdušni, istovremeno je počeo da prati zbivanja na Mediteranskom ratištu. Jedan od izvještaja Fajna, koje su mi poslali arhivisti iz Aleksandrije, posvećen je „detaljnom proučavanju tri neprijateljska vazdušna napada na mediteranske konvoje“ (koji su snabdijevali američke jedinice koje su se borile u italijanskoj kampanji na Apeninskom poluostrvu). Ova njegova studija od 28-strana postala je osnova „za niz preporuka o taktici praćenja i zaštite konvoja krstaricama i razaračima“.
U nepotpunom spisku Fajnovih „memoranduma“ koje sam dobio iz CNA-a u predgrađu Vašingtona, takođe se pominju njegova istraživanja o noćnim borbama u Pacifičkom području, kao i pregled taktike noćnih sukoba na 11 strana– na osnovu podataka iz mornaričkih i vazduhoplovnih jedinica…
Podmornice Kriigsmarine u Bergenu (Norveška). Ona, što je svjetlija, u sredini – jedina podmornica serije XXIII koja je ostvarila borbeni pohod, kada je Treći Rajh već bio pri svojim posljednjim konvulzijama. Na podmornice ove serije snažno je računao Karl Denic krajem rata, one su bile zaista prve na svijetu podmornice sa ogromnim dometom podvodnog hoda. Da je „tata Karl“ mogao, kao što je planirao, da baci u borbu stotine takvih najsavremenijih podvodnih brodova (kako bi spriječio iskrcavanje saveznika u Evropi), to bi znatno zakomplikovalo zadatak i protivpodmornim snagama SAD na čelu sa 10. „virtuelnim“ flotom.
U tom slučaju, vjerovatno bi Morz prebacio dio svojih analitičara – „protivvazdušnih“ opet u „protivpodmorničare“, i to bi moglo pogoditi i Fajna… Ali do masovne upotrebe podmornica serije XXIII nije došlo – zbog masovnih savezničkih vazdušnih napada na Hamburg (kada je u dokovima uništeno mnogo novih podmornica). Osim toga, u februaru-martu ’45. praktično su sve obučne baze njemačkih podmornica na njemačkoj obali Baltičkog mora pale pod „parni kotur“ napredujućih sovjetskih snaga.
Kako je kasnije prisjećao se profesor Morz, analitičarima njegove grupe često je moralo da se radi gotovo u režimu 24 sata dnevno. I teško da su im davali duge odmore…
I ako je na prvenstvu SAD, održanom u proljeće ’44. u Njujorku, Fajn, kao što znamo, ipak učestvovao, na openu održanom ljetos iste godine u Bostonu, sedmostruki pobjednik otvorenih prvenstava zemlje nije uspio da se izvuče iz kancelarije „Navy Department“. Iz nekih razloga u tom turniru nisu igrali ni Kejdžden ni Horovitz. Dok je Reshevski (tada na odmoru) igrao. I „golove je davao kako je htio“ – drugi pobjednik Santasier zaostao je tri poena u ovom kružnom turniru koji je trajao dvije nedjelje…
(Nastaviće se)