Moskva, 2014.
***********
Prije pola vijeka, mladi peterburški književnik Andrej Arjev ljetovao je s prijateljem u Jalti. Obojica su ostali bez novca – toliko da nisu imali ni za povratak kući.
Odjednom vide: stazom u parku ide David Jonovič Bronštajn. Odmah su prepoznali slavnog velemajstora.
Skupe hrabrost, prisjete se njegovog imena i patronima, priđu mu i iskreno ispričaju u kakvoj su nezavidnoj situaciji.
„Vratićete kad budete kod kuće“, rekao je velemajstor i dao potrebnu sumu potpuno nepoznatim ljudima.
Ko bi još mogao da postupi tako?
Možda Talj – ako bi slučajno pronašao stotinu zašivenu u postavi džepa.
U inostranstvu, pred svaku kupovinu, Bronštajn nije razbijao glavu kursom – koliko bezvrijedni rubalji vrijede u odnosu na dragocjenu devizu.
Bez razmišljanja je trošio na stvari koje su se njegovim kolegama činile ludačkim.
Sovjetski velemajstori, iskusni u stranim putovanjima i dobro svjesni razlike u cijenama, iz inostranstva su donosili robu – djelimično za lične potrebe, djelimično za dalju prodaju – i gledali na Bronštajna kao na čovjeka iz drugog svijeta.
Talj je bio iste sorte, iako se pomalo razlikovao: Miša nije mogao da podnese kupovinu.
Jednom, nakon što je u holandskom Tilburgu obavio sve kupovine s unaprijed pripremljenog spiska, prešao je na stvari za ličnu upotrebu.
„E, sad je sve jasno“, rekao je Talj, završavajući za njega mučno lutanje po prodavnicama.
„Kod kuće ćemo reći da toga još nema u Holandiji…“
Fjodor Stepun se prisjećao Marine Cvetajeve:
„U Marininom načinu osjećanja, razmišljanja i govora bilo je nečeg ne baš prijatnog –
neuništivog egocentrizma njenih duševnih pokreta.“
Njegove riječi je potvrdio i Jurij Terapijano: „O egocentričnosti Cvetajeve mogla bi se napisati cijela disertacija.“
Šagal je smatrao da umjetnik ima pravo da bude egoista, jer preintenzivan rad ne ostavlja prostor za obaziranje na tuđa osjećanja.
Jedan savremenik je napisao o velikom piscu:
„Definitivno moraš postati egoista poput Čehova — samo tada ćeš uspjeti da bilo šta uradiš.“
Mstislav Rostropovič je tvrdio:
„Geniji koje sam poznavao — Šostakovič, Prokofjev — bili su strašni egoisti.
Vjerovatno, kad ti Bog da takvo sunce u tebi, čovjek nehotice počne da to sunce štiti.
Prokofjev, na primjer, gdje god da je bio pozvan, u jedanaest uveče bi odlazio.
Odlazio je čak i iz Kremlja, iz prostorije gdje je sjedio Staljin — nije mu bilo važno.
I Šostakovič, kad bi bio negdje u gostima — često i kod mene kući — čim bi osjetio da je vrijeme, rekao bi:
‘Jeli smo, pili smo — vrijeme je kućama.’
Nisu se dogovarali oko toga. Jednostavno su č u v a l i svoj genij.
Čuvali su ono što je u njima usađeno da bi to mogli dati ljudima.
Znao sam još genija — Pikasa, na primjer. Takođe strašan egoista.
Neljudski egoista. Jer svi su oni razumjeli šta taj dar znači — i štitili su ga.“
Može se slagati ili ne slagati s ovim velikim muzičarem o uzrocima egocentrizma, koji je često prisutan kod izuzetno talentovanih ljudi, ali jedno je jasno:
I David Bronštajn i Mihail Talj, iako potpuno različiti po karakteru, zahtijevali su potpunu pažnju prema sebi.
Iako je njihov egocentrizam imao različite oblike i boje, obojica su posjedovala ogromnu, talentu proporcionalnu ambiciju.
(Nastaviće se)