Piše: Velemajstor Božidar Bonja Ivanović
Šah je vjekovima zabavljao ili osvajao ljude svojim tajnim izazovima. Mnogi su imali sposobnost da zarone u njegove crno-bijele dubine ali niko nije uspio da se spusti do dna. Zato je raslo interesovanje za tu zagonetnu ratničku igru koja je sve više zračila umjetničkim duhom.
Tako su se među sahistima počeli izdvajati različiti profili igrača, od studioznog pozicioniste do ubojitog napadača, od zavisnika od teoretskih knjiga do originalnog stvaraoca.
No, XXI vijek donio je nove „vrijednosti“ tako što je ljudski mozak zamijenio „vještačkom inteligencijom“ i to je stvorilo nove junake u svijetu šaha, a među njima i velemajstore u gotovo pionirskom uzrastu.
Zato ću reći da je onaj stari šah prirodno širio čovjekove mentalne vidike a ovaj „novi“ ih pakuje u memorijske sive ćelije.
Razmišljajući o tim promjenama koje je uslovilo vrijeme sjetih se sjajnih crnogorskih šahista iz prošlog vijeka koji su, većina njih, bili profesionalci ali ne u šahu nego na svom radnom mjestu kao visoko obrazovani ljudi a šah je bio njihova velika ljubav.
Jedan od takvih ljudi bio je petostruki prvak Crne Gore Momčilo Ćetković (1934-2022) a on mi je posebno pao na pamet zbog aktuelnih dešavanja u našem pravosuđu jer je, kao diplomirani pravnik, bio šef pravne službe u Titogradu.

A baš on mi se stvorio pred očima da bih uporedio nekadašnji odnos stručnih ljudi u pravosuđu sa ovima o kojim možemo puno čitati danas.
Naime, Momo je imao brata Božidara koji je takođe bio odličan šahista i kad su mi neki poznanici iz opštinske službe prvi put govorili o Momu, predstavili su ga ovako: – Momčilo je tako strog u svom poslu da ni za svog rođenog brata ne bi zažmurio pred zakonom!
Eto, mozda će i neki od ovih službenika danas, što se terete zloupotrebom položaja, pročitati ove redove i upitati se je li bolje koristiti svoju ili tuđu inteligenciju…
(Preneseno sa fejsbuka)