NESRETNI ZAMAK (5.nastavak)

Kako je svjetski šampion Aleksandar Aljehin postao zarobljenik vlastitih odluka i istorijskih okolnosti

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

U istom nizu, citat iz češkog časopisa „Svět“ (16. decembar 1942), koji je poslao Jan Kalendovski:
„U daljem razgovoru dolazimo i do učešća Jevreja u šahovskom životu. Šampion neuznemireno kaže: ‘U nizu publikacija već sam ukazao na ovaj problem. Nesporno, Jevreji su često bili istaknuti u šahu, ali to ne znači da su ne-Jevreji zaostajali. Naprotiv, posebno sposobni Jevreji nisu bili. Njihova igra nije čista, zasnovana je na odbrani i čekanju protivničke greške. Osim toga, bazira se na principu lopovske pobjede, kada bez srama kradu figuru za figurom, izbjegavajući odlučujući udar. U tome se ogleda čitav njihov mentalitet.’“

 U ovoj zgradi nalazila se redakcija lista „Pariser Zeitung“, gdje je u proljeće 1941. godine objavljena serija članaka Aljehina „Arijski i jevrejski šah“. Iz Federalnog arhiva Njemačke.

Najjednostavnije mi se čini dokazati obratnim: ako Aljehinove arhive do danas nisu otvoreni (iako je to trebalo da bude urađeno 2017. godine) – znači da tamo ima šta da se skriva. Nakon smrti Grejs Višar (1956), njene stvari je mogao pregledati urednik „British Chess Magazine“, Brajan Rejli. Vraćajući se u London, rekao je poznatom majstoru i literatu Hari Golombeku:
„O antisemitskim člancima Aljehina – to je istina. Video sam ih napisane Aljehinovom rukom“ (iz pisma Golombeku E. Vinteru, 7. juli 1985).

Rejli je negirao ono što je rekao. Ali istoričar Ken Vajld je potvrdio Golombekove riječi:
„Brajan Rejli nije poricao da je ‘nekad vidio’ nacističke članke napisane Aljehinovom rukom. Da, ispričao je istu priču Golombeku i meni. Kada smo oboje objavili njegove riječi, na različitim mjestima, Rejli se zbunio i rekao da, iako je vidio bilježnice i da su one zaista pisane Aljehinovom rukom, ne može ništa reći o sadržaju, jer ne zna njemački“ (Chess Life, august 1993).

Kako je onda mogao shvatiti da su pred njim „antisemitski članci“? Ispostavilo se da je uz Rejlija bio Galberštadt, koji je znao njemački i ispričao mu sadržaj bilježnica.

Čude se zašto Aljehin i Grejs nisu uništili bilježnice poslije rata. Ali Aljehin je bio u Španiji i nije im imao pristup, a Grejs, ne znajući njemački, teško je mogla pretpostaviti da se u bilježnicama nalaze originali tih članaka.

Rejli i Galberštadt možda nisu jedini svjedoci. Žak Le Monje je rekao u „Europe Échecs“ (maj 1986) da je 1958. godine dobio pristup Aljehinovim bilježnicama, koje je Grejs pred smrću predala prijatelju (ime nije navedeno), i našao je kompletan tekst prvog članka iz „Pariser Zeitung“, pri čemu je riječ „jevrej“ gotovo svuda bila podvučena.

Ali zašto je onda u svojoj knjizi „75 parties d’Aljehine“ (1973) Le Monje napisao da „nikada neće biti poznato da li je iza tih članaka stajao Aljehin, ili ih je ‘manipulisao’ urednik ‘Pariser Zeitung’, češki igrač, tada dobro poznat u pariskim šahovskim krugovima“?

„Češki igrač“ je Teodor Gerbec, austrijski šahista (Čeh po porijeklu), novinar, ko-urednik „Deutsche Schachzeitung“ (1942/43) i strastveni antisemita. Navodi se da je bio urednik „Pariser Zeitung“, ali među zaposlenima ga nisam pronašao. Zato sam u listu našao njegovu partiju (Ing. Gerbec – W.) sa komentarima Znosko-Borovskog (10. avgusta 1941).

Pablo Moran je pretpostavio da su Gerbecovi tekstovi mogli inspirisati Aljehina da napiše svoje članke, a ruski istoričar šaha Valerij Čarušin je čak pokušao dokazati da je Gerbec bio taj koji je prepravljao tekstove u nacističkom duhu. Prvo je nedokazivo, a drugo se pokazalo blefom.

Ne zaboravimo frazu: „Masku je podigao samo jednom“? Najzapanjujuće je da je „A.L.“ to uradio u broju sa Aljehinovim člankom (23. mart) – jedinom gdje se šahovski odjel i članak poklapaju! Za otkrivanje prezimena A. Linder, vjerovatno je dobio opomenu, jer potpis „A.L.“ je na pola godine nestao iz odjela. Kada je Rorer konačno utvrdio ime – Alfred Linder – ispostavilo se da Nijemci imaju šta da kriju.

Rorer: „Radio je u raznim listovima kao šriftlajter (u nacističkom žargonu tako su zvali urednike ili novinare). Ušao je u NSDAP u oktobru 1934. i pisao za partijski list ‘Westdeutscher Beobachter’, kao i 1933–1937. za ‘Kölnische Zeitung’ – uglavnom članke o lijepim umjetnostima. Nakon okupacije Francuske preselio se u Pariz, gdje je postao dopisnik ‘Völkischer Beobachter’, glavnog lista NSDAP-a, i ‘Pariser Zeitung’. Rad u okupatorskom nacističkom listu je veoma indikativan. Linder nije bio samo novinar, već ‘član uredništva Pariser Zeitung, lista koji je u Francuskoj izlazio pod odjelom propagande Vermahta’“. (…)

Alfreda Lindera možemo nazvati stručnjakom za nacističku propagandu. S obzirom na to da pitanje da li je Aljehin zaista autor ili koautor serije antisemitskih članaka do danas nije razjašnjeno, može se bar zaključiti da je Linder bio njihov urednik.

Paradoksalno, ali upravo pojava ličnosti udaljene od šaha – Alfreda Lindera – razbila je moje posljednje sumnje u autorstvo članaka. Objasnio je, naizgled sitnicu – pojavu elementarnih pravopisnih grešaka u šahovskim imenima: Marschall, Andersen, Pilsburry, Kienezitzky… Nije moja primjedba, ali da je urednik bio Gerbec, takve greške nikada ne bi dopustio.

Ali trik je u drugom: da je Linder prepravljao Aljehinove članke, ni tada greške ne bi bile moguće! Morao bi se oslanjati na knjige i časopise, a u njima su imena pisana pravilno… Dakle, razlog grešaka je jasan: idiosinkrastično (po Winteru) Aljehinovo rukopisno pisanje, koje nije mogao razaznati ni krovni sloj štamparije, ni sam Linder.

Sada o intervenciji u Aljehinovom tekstu. Iskusnom uredniku nije teško promijeniti ton i čak smisao rečenice: dovoljno je dodati ili ukloniti neku riječ – i rečenica iz neutralne postaje negativna, i obrnuto. Ne govorim to da bih uljepšao priču, već kao neko ko iza sebe ima stotinu i pedeset uređivanih knjiga. Ne držeći originalne članke u rukama, možemo raspravljati do besvijesti, da li ih je pisao ili ne, a ako jeste, koliko su prepravljeni… Tokom proteklih godina izneseno je mnogo argumenata i u Aljehinovu odbranu, i protiv njega. To je fascinantan, ali slijep proces.

Mogu odmah dodati još dva argumenta. Za mene tuđu ruku otkriva fraza:
„Čigorin – prva žrtva međunarodne plutokratije“ – nijedan Rus to tako ne bi napisao, a za naciste je riječ „plutokratija“ (čitaj: svjetska jevrejska zavjera) bila pravi fetiš…

Argument protiv? Izvolite:
„U maju 1921. godine stigao sam u Berlin“ – ovo je mogao napisati samo Aljehin. Tačan datum (28. maj) nije objavljen u tadašnjoj štampi, čak ni pedantni „Deutsche Schachzeitung“ je o Aljehinovom dolasku izvijestio tek u julskom broju… Ali šta sve ovo dokazuje?

Aljehin s džepnim šahom, pored njega Grejs Višar. Na poleđini pečat: Copyright by Transocean G.M.b.H. Berlin W9 Hermann-Göring-Strasse 9. Znate li šta je „Transocean“? To je njemačka informativna agencija, koja je nakon dolaska Hitlera na vlast prešla pod Ministarstvo propagande. Iz arhiva A. Kotova.

(Nastaviće se)