
Moskva, 2014.
***********
Poslije pobjede u 22. partiji, Bronštajna su pozvali u ložu KGB-a, gdje mu je ministar državne bezbjednosti i šef „Dinama“, Viktor Abakumov, čestitao na pobjedi i poželio sreću u nastavku meča.
Još prije nekoliko dana Bronštajn je zaostajao za Botvinikom za poen, a sada je, pobjedivši dvije partije zaredom, poveo u meču. Bilo mu je dovoljno da odigra još dvije partije neriješeno da bi postao svjetski šampion.
Promjena se dogodila toliko brzo da ni sam Bronštajn nije mogao da shvati šta se zapravo dešava. Kasno uveče tog istog dana došao je kod svog zaštitnika, koji mu je tokom svih poslijeratnih godina neumorno ponavljao da može i mora da porazi Botvinika.
Sva ministarstva u Staljinovo vrijeme radila su do duboko u noć — vođa je mogao da pozove u bilo kom trenutku. Tim prije se nije gasilo svjetlo u prozorima ministarstva u kojem je radio Vajnštajn.
Pola vijeka kasnije, Bronštajn se prisjećao kako je tada upitao:
„Borise Samojloviču, zar ja to pobjeđujem u meču?“
„Da, Davide“, — hladnokrvno je potvrdio Vajnštajn, — „tako je.“
„A ja“, — rekao je Bronštajn, — „ne želim.“
Naravno, nije moguće provjeriti sve detalje tog razgovora iz kasne majske večeri 1951. godine, u kabinetu pukovnika KGB-a u Moskvi, ali da Bronštajn tačno prenosi svoje stanje pred dvije posljednje partije meča — u to nema sumnje.
Aleksandar Markovič Konstantinopoljski se prisjećao kako je, kada je sljedećeg dana Bronštajnova ekipa ručala u restoranu hotela „Peking“, Devik (kako su ga zvali) iznenada počeo da izgovara nešto nerazumljivo. Naviknuti na njegovo ‘originalisanje’, kolege su odmah osjetile: ovaj put nije riječ o ekscentričnosti — nešto ozbiljno nije u redu.
Pozvana je ljekarska pomoć, i Bronštajn je službenim autom odveden u polikliniku organizacije u kojoj je radio Boris Samojlovič Vajnštajn. Do večeri su ga uspjeli povratiti.
Već narednog dana odigrao je kobnu 23. partiju, koju će kasnije pamtiti cijelog života.
Po tada važećim pravilima, učesnik meča imao je pravo na tri tajm-auta. Iako je slobodan dan morao da bude zvanično potvrđen od strane ljekara, procedura pregleda je u suštini bila čista formalnost.
Decenijama kasnije, Bronštajn je pisao da ni on, ni Botvinik nijednom nisu iskoristili pravo na tajm-aut, i da to smatra zaslugom za obojicu. Može se i drugačije gledati na to. Poslije 22. partije svakako je trebalo napraviti pauzu, doći sebi, smiriti se, a usput još jasnije pokazati svjetskom šampionu u kakvoj se očajnoj situaciji našao.
Onima koji su tada bili uz Bronštajna nedostajalo je hrabrosti ili mudrosti da mu to objasne, a on sam, u stanju prevelikog uzbuđenja, jednostavno nije shvatio koliki značaj ima taj trenutak.
Nije shvatio da više nema mjesta za vaganja i taktiziranja; da on, David Bronštajn, mora da uloži taj posljednji napor — bez ikakvog „zašto“ i „kako“, i to sada, a ne nekada kasnije. Nije shvatio da naredne prilike možda neće biti. Taj trenutak se nikada više nije ponovio — i krvario je u njegovoj svijesti sve do posljednjih dana decembra 2006. godine.

Više puta tokom partije, Bronštajn je mogao da izbori jasnu remi poziciju, mogao je da izvuče remi čak i nakon neuspješnog poteza koji je Botvinik zapisao. Ali je, propuštajući sve šanse, izgubio.
Kada je partija bila prekinuta, i kada je pred njim bila čitava noć za analizu, David Bronštajn nije shvatio čime se ta noć razlikuje od svih drugih noći. Čak ni tada nije bilo kasno da uzme tajm-aut radi dodatne analize — što je, u sličnim situacijama, više puta činio Viktor Korčnoj.
Odloženu poziciju Bronštajn je analizirao krajnje površno, a potez koji je zapisao Botvinik skoro da nije ni pogledao.
Prisjećao se da su „sekundanti smatrali da je Botvinik sigurno zapisao najbolji potez Tf1, a samo je Vajnštajn sa mnom gledao potez d6 — čak je ostao da prenoći u hotelu, iako je živio odmah iza ugla…”
(Nastaviće se)