Moskva, 2014.
***********
Zvanični sekundant Bronštajna na meču bio je njegov prvi trener Aleksandar Konstantinopoljski. U trenerskom timu bio je i Semjon Furman — poznati lenjingradski teoretičar. Iako Isaak Boleslavski formalno nije imao nikakvu ulogu u meču, nalazio se u Moskvi i činjenica da je pomagao svom starom prijatelju Deviku, naravno, nikome nije bila tajna.
Abram Hasin, koji je pomagao Bronštajnu prije meča, prisjeća se da je dobijao zadatke i od njega i od Vajnštajna da analizira varijante francuske i staroindijske odbrane.
Hasin: „Devik je bio izuzetno optimistički nastrojen, bio je uvjeren da će borba biti riješena u središnjici, da neće ni doći do završnice, i zbog toga se završnicom, koji je oduvijek bio njegova slaba tačka, uopšte nije bavio.“
Botvinik nikada nije ozbiljno shvatao Bronštajna. U njegovom dnevniku preovlađuju negativno-ironijski komentari o stilu budućeg protivnika:
„tipičan vrckavi (ne i jak) šahista“,
„neurastenik, vjerovatno pati od opsesivnih ideja, ali veoma marljiv“,
„stalno ide na neke dvopotezne-tripotezne trikove“,
„kafanska žrtva topa“,
„ima li on uopšte pravu velemajstorsku tehniku?“,
„hrabro, ali zbrkano — lovi ribicu“,
„u pozicijama bez inicijative igra slabo“,
„Ragozin je u pravu — 1. Nema analitičkih šema. Igra samo komplikovane sisteme da bi zapetljao igru. 2. Crnim uvijek pristaje na remi. 3. Voli razmjene. 4. U cajtnotu glumi.“
Ovo su zapisi iz različitih godina iz dnevnika Mihaila Botvinika.
Pred partiju sa Bronštajnom na prvenstvu zemlje 1945. godine zapisao je: „igrati s blagom ironijom“,
a nakon što je Bronštajn razbio Holmova na prvenstvu SSSR-a 1949:
„Španska sa 3…f5. Kakva sramota! Ne pokazuje li to da pokušava da zamuti igru, a da pripremljenih šema nema? Nešto kao Reinfeld ili Kapa(blanka)?“
Botvinik nije shvatao da Bronštajn nije samo nadaren taktičar i „zamkaroš“, već izuzetno inventivan velemajstor, koji sjajno osjeća dinamiku pozicije i momentalno reaguje na promjenu situacije na tabli. Osim toga, Bronštajn je bio odlično uigran, pobjeđivao je na gotovo svim takmičenjima u poslijeratnim godinama, dok Botvinik nije odigrao nijednu partiju tri godine pred meč.
To je moglo da prođe u vrijeme Laskera i Kapablanke, ali ne i sredinom XX vijeka, a treninzi i pripremne partije koje je Botvinik započeo tek nekoliko mjeseci pred meč nisu mogli da nadoknade tako veliki prekid šahovske prakse.
Suočen s neobičnim protivnikom, u čijem je stilu igre dominirao improvizacioni, razigrani element, Botvinik je doživio mnogo neprijatnih trenutaka.
Nakon meča, sam je to priznao:
„Potcijenio sam Bronštajna, a možda i opasnosti koje su bile povezane s mojim trogodišnjim odsustvom iz šahovske prakse. Da je Bronštajn bio jači u završnici, sigurno bih izgubio meč. Osim toga, u moju korist su išle i neke ljudske i sportske osobine izazivača: sklonost ka čudnovatostima, pozersko ponašanje, naivnost u sportskoj taktici itd. Bila je to teška borba, nadam se da ću izvući pouke iz iskustva tog meča, i preostaje mi samo da se zahvalim protivniku na naučenoj lekciji.“
Meču su prethodili dugotrajni pregovori. Bronštajn se nije slagao s mnogim tačkama pravilnika i raspravljao je s predsjednikom FIDE Folkeom Rogardom, pa je Rogard povremeno morao da pribjegne svom posljednjem argumentu:
„Molim vas, Davide, složite se — pa mi postavljamo pravila za narednih pedeset godina.“
(Nastaviće se)