Autor: Jurij Šaburov
„Igrao sam šah u Njemačkoj i u zemljama koje je ona okupirala samo zato što je to bilo naše jedino sredstvo za prehranu i, osim toga, cijena koju sam plaćao za slobodu svoje žene. Vraćajući se mislima na situaciju u kojoj sam se našao prije četiri godine, mogu samo da konstatujem da bih i danas morao da postupim isto tako. U normalnim vremenima moja žena je imala sredstva i mogla je da se brine o sebi, ali ne i u ratno vrijeme i ne u rukama nacista. Ponavljam: ako se neosnovane tvrdnje o mom „kolaboracionizmu“ zasnivaju na mom prinudnom, privremenom boravku u Njemačkoj, nemam šta da dodam: moja savjest je čista!
Druga je mogućnost da se te neosnovane optužbe protiv mene temelje na člancima koji su se pojavili u „Parizer cajtungu“. Protiv toga mogu odlučno da prigovorim. Tri godine sam ćutao. Ali, čim mi se ukazala prva prilika, dao sam intervju i izložio činjenice onako kako su se zaista dogodile. U tim člancima, koji su se pojavili 1941. godine za vrijeme mog boravka u Portugalu, a s kojima sam se upoznao tek u Njemačkoj kroz njihovo preštampavanje u „Dojče šahcajtungu“, gotovo ništa nije bilo napisano mojom rukom.
U tim člancima meni pripadaju samo navodi o potrebi rekonstrukcije Međunarodne šahovske federacije i kritička ocjena, napisana mnogo prije 1939. godine, teorija Štajnica i Laskera. Ne vidjevši te članke, bio sam iznenađen saznanjem o utisku koji su ta čisto profesionalna razmišljanja ostavila u Americi. Kada sam konačno mogao da steknem punu predstavu o toj zbrci, koja je potekla iz mozga zadojenog fašističkim idejama, shvatio sam da sam poražen: u tom trenutku bio sam zarobljenik fašizma, a naša jedina šansa bila je — ćutati pred čitav m svijetom. Te godine uništile su moje zdravlje i moje nerve, i čudim se da još uvijek mogu dobro da igram.
Moja odanost šahovskoj umjetnosti, poštovanje koje sam uvijek iskazivao prema talentu svojih kolega, ukratko, čitav moj profesionalni život prije rata trebalo bi da natjera ljude da shvate da su izmišljotine „Parizer cajtunga“ bile falsifikat.
Žalim što sam lišen mogućnosti da dođem u London i lično potvrdim sve gore navedeno.
A. Aljehin
Madrid, 6. decembar 1945.“
Uznemireno pismo Aljehina, koji je dostojanstveno i argumentovano odbacio besmislene optužbe, ostavlja snažan utisak. Zapanjujuće je da je svjetski šampion bio prinuđen da javno brani svoju čast. Njegov život, i onako veoma složen i dramatičan, dobio je tragičnu nijansu.
Aleksandar Aleksandrovič Aljehin bio je čovjek snažne volje, a njegovo odupiranje nemilosrdnim udarcima sudbine i istrajnost više puta su izazivali divljenje.
Ipak, teško je ne začuditi se činjenici da je doslovno dan nakon slanja pisma organizatorima Londonskog turnira Aljehin već nastupao na Kanarskim ostrvima. Tamo je 8. decembra 1945. godine, u Santa Krus de Tenerifu, održao simultanku naslijepo protiv 29 protivnika! Svjetski šampion je igrao sa njemu svojstvenim visokim tehničkim savršenstvom i postigao uvjerljivu pobjedu.
U vezi s tim, prisjećamo se riječi H. R. Kapablanke, koje je ranije izgovorio: „U simultankama naslijepo, Aleksandar Aljehin nema sebi ravnog među velemajstorima prošlog i sadašnjeg vijeka. Oponašati ga u toj oblasti apsolutno je nemoguće. Za to je potrebna Aljehinova izuzetna šahovska memorija, u kombinaciji s njegovom ogromnom sposobnošću za intenzivan misaoni rad.“
Ali ta simultanka na Kanarskim ostrvima krajem 1945. godine bila je posljednja za svjetskog šampiona…
Sada se vraćamo u januar 1946. godine.
Tih novogodišnjih dana Aljehin je još uvijek vjerovao u promjene nabolje, u razumijevanje od strane kolega za argumente koje je iznio u svom pismu. Nadao se da će razum prevladati i da će optužbe biti povučene.
Međutim, koliko god to zvučalo čudno, njegovi kritičari nisu prihvatili njegova objašnjenja i otišli su još dalje. Tokom turnira u Londonu sazvali su sastanak posvećen „slučaju“ Aljehin. Rasprava se vodila zaobilazeći Međunarodnu šahovsku federaciju (FIDE) i u odsustvu samog „optuženog“, svjetskog šampiona, čime mu je faktički uskraćeno pravo na odbranu. To je bio pravi linč, drugačije se ne može nazvati. Grupa okupljenih je zahtijevala da se Aljehinu oduzme titula svjetskog prvaka, da mu se zabrani učešće na turnirima i simultankama, da se njegove šahovske analize ne objavljuju. Pravu pozadinu tih bez presedana zahtjeva šahovski svijet je saznao tek kasnije, nakon Aljehinove smrti, kada je FIDE stavila na glasanje prijedlog da se titula svjetskog šampiona razigra u meču između Maksa Evea i Semjuela Reševskog…
(Nastaviće se)