Genna Sosonko: David Sedmi (19.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Na kraju života rekao je:

„Sada, poslije mnogo godina, sumnjam u pravednost moje pobjede nad Boleslavskim. Ipak, moguće je da sam tim činom spasio svog prijatelja od ponižavajućeg poraza u meču s Botvinikom, što je za njega mogla biti prava katastrofa. Međutim, ne pobijedivši Botvinika, bacio sam sjenku i na svoju šahovsku karijeru.“

Dva mjeseca prije početka meča s Botvinikom, Jakov Nejštadt sreo je Bronštajna u prolazu moskovskog metroa:

— „Pripremaš li se?“

Lukavo zaškiljivši, Devik je odgovorio pitanjem na pitanje:

— „Jesi li nekada imao zečeve?“

„Oni stalno nečim mrdaju – nosićima, ušima. E, tako se i ja pripremam…“

I otišao je svojim putem, podarivši Nejštadtu zagonetan osmijeh.

Pitao je Grigorija Jakovljeviča Levenfiša, dugogodišnjeg protivnika Botvinika, šta bi mu preporučio za uspješnu igru u meču.

Levenfiš je rekao:

— „Okačite iznad kreveta Botvinikovu fotografiju i svako jutro, čim se probudite, gledajte je – navikavajte se. Ipak ćete dva mjeseca zaredom gledati tu fizionomiju…“

Po Moskvi su tada kružile uporne glasine da je Bronštajn zaista tako i postupio – svakog jutra je dugo gledao u lice svog budućeg protivnika, a neki su čak tvrdili da se psihološka seansa završavala sočnim pljuvanjem…

Godine 1991, tokom mečeva kandidata u Briselu, jedan novinar koji je intervjuisao Botvinika pitao ga je da li je istina da je on iznad kreveta okačio Bronštajnovu fotografiju i svako jutro, čim se probudi, u nju pljunuo.

„To je apsolutna glupost“, odlučno je rekao Patrijarh. „Koliko ja znam, to je Bronštajn okačio moju fotografiju iznad kreveta. Mada, sumnjam da je pljuvao u nju…“

Kada sam jednom prilikom direktno pitao Bronštajna o tome, potvrdio je da je fotografija postojala, ali je onda, uz osmijeh, skrenuo razgovor na drugu temu.

Već pred kraj života, Vajnštajn je tvrdio:
„Godine 1951, pred meč za svjetsku titulu, Botvinik je postavio uslov da ja ne budem Bronštajnov sekundant. U suprotnom, neće igrati. Rekao sam Zubarevu (šahovski funkcioner SSSR-a u to vrijeme — G.S.): ‘Botvinik zna da ne može pobijediti Davida i traži izgovor da sabotira meč. Zato mu ne protivrečite… Da sam ja bio sekundant (a Bronštajn je na tome htio da insistira), Botvinik nikada ne bi izvukao remi u tom meču. I Botvinik je to znao!’“

Teško je reći zašto je Vajnštajn dobrovoljno pristao na sporednu ulogu. Naravno, u sali je postojala posebna loža društva „Dinamo“, čiji je član bio izazivač, prisustvovao je i ministar državne bezbjednosti, koji je nekoliko puta razgovarao s Bronštajnom. Ali kome su vlasti zapravo bile naklonjene?

Autoritet Botvinika bio je prevelik, a da ne govorimo o njegovoj daleko „čistijoj“ biografiji u poređenju sa štićenikom Borisa Samojloviča. I da je Bronštajn uspio da pobijedi u meču, zar Vajnštajn ne bi dospio u ranjivu poziciju? A ljudi koji su radili tamo gdje je on radio, morali su da računaju nekoliko poteza unaprijed.

U Sovjetskom Savezu tog vremena, imena poput Majakovskog, Mičurina, Ulanove i Botvinika postala su simboli, i naravno da se ime velemajstora, nosioca ordena, partijskog člana i naučnika mnogo bolje uklapalo u kanonske sovjetske svetiteljske redove nego ime Bronštajna.

Kao svjetski šahovski šampion, Botvinik je vlastima bio daleko poželjnija figura od nepredvidivog i tvrdoglavog Bronštajna, uz to još i s njegovim problematičnim biografskim podacima.
Ali, za razliku od književnosti, muzike i nauke, sport je imao svoju specifičnost. Iako su vlasti mogle da pomognu ili, naprotiv, da ometaju karijeru sportiste, nisu mogle da ignorišu činjenice: rezultat na semaforu, najbrže sekunde, najteže kilograme.

Zato se u istoriji sovjetskog sporta može sresti mnogo imena fudbalera, hokejaša, atletičara i brzoklizača čije se svojeglavo ponašanje očigledno nije uklapalo u ideal uzornog građanina SSSR-a. Vlasti ne bi mogle da ignorišu ni Bronštajna — da je pobijedio u meču za svjetsku titulu.

Iako Vajnštajn zvanično nije imao nikakvu funkciju tokom meča, bio je intelektualno središte tima izazivača. Nekoliko puta Boris Samojlovič je čak i noćio u hotelu „Peking“, čije je jedno krilo uvijek bilo na raspolaganju Ministarstvu državne bezbjednosti.

Bronštajn, koji je tokom meča imao ogroman apartman u „Pekingu“, često je doručkovao, ručao i večerao kod Vajnštajna. Uostalom, dugo je živio kod njega u stanu, svi su ga već doživljavali kao člana porodice.

(Nastaviće se)