Autor: Jurij Šaburov
Krajem 1945. godine Aljehin je bio pozvan u Lisabon, i preselio se da živi u Portugal. U glavnom gradu nije se zadržao dugo, a potom se nastanio u hotelu obližnjeg ljetovališta Eštoril. Bio je, naravno, zahvalan šahovskim radnicima i mecenaima iz Španije i Portugala na pomoći koju su mu pružili u teškom periodu života.
Prošlo je već dvije i po godine otkako se u Parizu rastao sa suprugom, kako bi se oslobodio kontrole njemačko-fašističkih vlasti. Aljehin se nadao da će uspjeti dobiti dozvolu da Grejs dođe u Španiju. Međutim, svi njegovi pokušaji su bili uzaludni — viza njegovoj supruzi je konstantno bila odbijana.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Aljehin je počeo da se raspituje o povratku u Pariz. I to se, međutim, ispostavilo kao nemoguće, jer je francusko-španska granica u to vrijeme bila zatvorena.
Aljehin je teško podnosio prisilnu samoću, odsustvo jedinog bliskog čovjeka u svom životu.
U međuvremenu su mu iz SSSR-a stigle tužne vijesti o smrti starijeg brata i sestre. Sa Aleksejem, koji je preminuo 1939. godine u 51. godini, imao je mnogo zajedničkog — ljubav prema šahu, koju su dijelili cijelog života. Aleksej nije uspio da ostvari velike sportske uspjehe, ali je, živeći u Harkovu, redovno učestvovao u ukrajinskim i savezničkim takmičenjima, bio je prvak Harkova, i obavljao je važan organizacioni rad kao član Prvog savjeta šahovskih sekcija SSSR-a i sekretar Ukrajinske šahovske sekcije, predavao je u lokalnim šahovskim klubovima.
Aleksej Aleksandrovič Aljehin ušao je u istoriju šaha kao izdavač časopisa „Šahovski vjesnik“ u periodu 1913–1916, kao autor i sastavljač prvog šahovskog godišnjaka u SSSR-u — „Šah. Izabrane partije i pregled za 1926. godinu“, kao i kao urednik knjige „Meč za svjetsko prvenstvo Aljehin — Kapablanka“, koje su izdane u Harkovu 1927–1928. godine.
Sestra Varvara Aleksandrovna Aljehina, koja nije napustila rodnu Moskvu, preminula je 1944. godine u 55. godini života. Ostala je dosljedna svom pozivu — bila je dramska glumica, igrala je u šest filmova koje je proizvela studija „Mežrabpom-Rusj“: „Medvjeđa svadba“ (1926), „Tuđa“ (1927), „Ledena kuća“ (1928), „Prijatelji savjesti“ (1932), „Poderane cipele“ (1933), „Nastenjka Ustinova“ (1934). Imala je prijateljske odnose s porodicom filmskog režisera K. V. Egerta, i posljednje godine svog života provela je u njihovom domu.
„Posvetivši čitav svoj život šahu, nikada nisam učestvovao ni u čemu što nije imalo direktne veze s mojom profesijom. Na nesreću, tokom čitavog mog života — naročito nakon što sam osvojio titulu svjetskog šampiona u šahu — ljudi su mi pripisivali potpuno apsurdna politička uvjerenja.
Već oko dvadeset godina nosim nadimak „bijeli Rus“, što mi je naročito bolno, jer mi je to onemogućavalo bilo kakav kontakt s mojom domovinom, iako je nikada nisam prestao voljeti i diviti joj se.
Na kraju, tokom 1938–1939. godine, nadao sam se da ću, zahvaljujući pregovorima i prepisci sa šampionom SSSR-a Botvinikom, okončati tu besmislenu legendu organizacijom meča između nas u Sovjetskom Savezu, koji je praktično već bio dogovoren. Ali izbio je rat — i evo, nakon njegovog završetka, nalazim se ovdje, žigosan uvredljivim epitetom „pronacista“, optužen za kolaboracionizam i tako dalje, i tako dalje.
Nisam se iznenadio kada sam saznao za protest Evea protiv mog poziva na turnir. Iznenadilo bi me da je bilo drugačije. Među mnogim monstruoznim izjavama u člancima pripisanim meni u „Parizer cajtungu“ posebno su bile uvredljive one za članove organizacionog odbora meča Aljehin — Eve iz 1937. Holandska šahovska federacija je zbog toga izrazila protest. Ali u to vrijeme nisam mogao potpuno razjasniti situaciju — tvrditi da ti članci nisu napisani od mene.
Eve je bio toliko uvjeren u moj „uticaj“ kod nacista da mi je napisao dva pisma u kojima me je molio da preduzmem korake kako bih olakšao sudbinu nesrećnog Landaua i mog prijatelja Oskama. Zapravo, i u Njemačkoj i na njenim okupiranim teritorijama moja žena i ja smo bili pod stalnim nadzorom i pretnjom koncentracionog logora od strane Gestapoa, tako da se Eve, kao i mnogi drugi, duboko vara.
Glavni razlog zbog kojeg ste, kako kažete, „ultimatumom“ Američke šahovske federacije poništili moj poziv na londonski turnir, ozbiljna je stvar, jer ta gospoda vjerovatno nije donijela tu odluku bez razloga, koji, po njihovom mišljenju, opravdavaju takav potez. Ne mogu znati te razloge, ali pretpostavljam da se radi o optužbama za kolaboracionizam. Izrazom „kolaboracionista“ označavaju one koji su zvanično ili na drugi način pristajali na stavove Višijevske vlade Petena — Lavala. Ali ja nikada nisam imao ništa zajedničko ni sa tom vladom ni sa njenim predstavnicima.“
(Nastaviće se)