MORAO SAM DA SE OSLONIM SAMO NA SEBE
PIše: Vladimir Nejštadt
Godine Laskerove aktivne igre već su bile iza njega (iako se nakratko vratio na scenu između 1934. i 1936), i činio mi se kao savršen predmet za dublje proučavanje. Ponovo s Rejnfeldom, napisao sam knjigu sa izabranim partijama ovog velikog kralja, zadivljen njegovom taktičkom domišljatošću koju je pokazivao u svim svojim odlučujućim partijama.
Od Laskera sam se vratio na Štajnica i odigrao sve partije tog fenomenalnog genija. Ova dvojica ljudi ostavili su najdublji trag na moj stil, prije svega zbog uređenog i logičnog karaktera njihove igre. U onoj mjeri u kojoj jedan majstor može da oponaša druge, gradio sam svoju igru po njihovim partijama.
Istovremeno, postao sam svjestan i značaja svega što su donijeli hipermodernisti, i trudio sam se da u svoju igru unesem sve ono najbolje što je bilo u njihovim djelima.
Epohu Štajnica i Laskera moguće je smatrati klasičnom erom, kada su osnovni principi šahovske igre prvi put otkriveni i razrađeni.
Doba Kapablanke i ranog Aljehina bilo je vrijeme pobune – tada su se ispitivale mnoge nove ideje, od kojih je većina kasnije odbačena.
Zatim je uslijedio period razjašnjavanja, usavršavanja i pročišćavanja svega onoga što je šahovska praksa do tada donijela.

Fajn, „Strast prema šahu“:
„Ono što je danas potrebno šahovskom majstoru – to je temeljno poznavanje svih otvaranja… i savršena tehnika u svim fazama partije, jer više nego ikad jedna mala greška može biti fatalna.“
Zvuči vrlo savremeno!
Moje prve knjige bile su zbirke partija majstora koje sam komentarisao. To je, po pravilu, najnezahvalniji posao kada se radi o materijalnoj nadoknadi. Istovremeno, pažljivo, potez po potez, „plijevljenje“ stotina i hiljada partija svjetskih prvaka i velemajstora za mene se pokazalo kao neprocjenjiva vježba.
U „Zelenim brdima Afrike“ Ernest Hemingvej kaže da „nepravda kuje pisca, kao što se kuje mač.“
Nepravda je iskovala i velikog šahistu Fajna, čiji je turnirski uspon uslijedio tridesetih godina. U svojoj autobiografskoj knjizi piše sa tugom da je tokom svoje šahovske karijere
„mogao da se osloni samo na sebe.“
Šahovska federacija SAD jeste činila neke napore da omasovi drevnu igru, ali suštinski nije marila za najjače majstore zemlje – iako su oni iznova osvajali timske turnire nacija. Takav stav američkih šahovskih funkcionera Fajn je smatrao „kratkovidim i štetnim“, a to doba pamtio kao
„godine teškoća i oskudice“.
Neki stalni prihod van šaha nikada nije uspio da pronađe, a reforme Nju Dila Frenklina Ruzvelta nisu mu ni za jotu olakšale život (nakon dva predsjednička mandata FDR-a, 18 procenata stanovništva SAD još je uvijek bilo nezaposleno)…
Fajn pokušava da se izvuče iz kandži besparice kroz povremene šahovske časove, piše šahovske knjige… Ali u to „depresivno“ vrijeme one se gotovo uopšte ne prodaju (prvo izdanje njegove knjige o meču Aljehin – Bogoljubov iz 1934. donosilo je prihod od 2–3 dolara godišnje), a ni ime njihovog autora još nije značilo mnogo širokom krugu šahovskih entuzijasta…

Reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država – pobjednik petog Turnira nacija u Folkstonu (Engleska).
S lijeva na desno: Artur Dejk, gospođa Kežden, Isak Kežden, Albert Simonson, Frenk Maršal i Reuben Fajn.
Na ovoj Olimpijadi Fajn je ostvario odličan rezultat na trećoj tabli: +6 –1 =6.
Na sljedećem Turniru nacija – u glavnom gradu Poljske – loše plasiranog Simonsona zamijenio je Horovic.
Glavni doprinos pobjedi Amerikanaca u Varšavi dao je Dejk, koji je briljirao na posljednjoj tabli – 15,5 poena iz 18 partija!
Dakovski (pravo prezime Dejka), sin poljskih emigranata, nije nastupio samo u jednom meču – protiv domaćina Poljske, koji je na kraju osvojio bronzu.

Ovo je vjerovatno bio najjači sastav olimpijske reprezentacije SAD u istoriji (s lijeva na desno: S. Reševski, I. Kežden, I. Horovic, R. Fajn i F. Maršal), koji je s ogromnom prednošću pobijedio na Turniru nacija 1937. godine. Prednost u odnosu na drugoplasirane Mađare – čak 6 poena!
Živjeti od šaha u Americi, Fajn jednostavno nije mogao. Tamo se igralo isključivo za nagrade koje su, po završetku turnira, često bile mnogo manje od onoga što je u početku bilo najavljeno (Reševski, koji – za razliku od svog glavnog rivala u domaćim takmičenjima – nije imao hrabrosti da se otisne u nesiguran život šahovskog profesionalca, kasnije je govorio kako je za pobjedu na jednom američkom turniru 1931. bio „nagrađen… parom toplih riječi“!).
A u prestižne evropske turnire Fajn još nije bio pozivan.
Rado bi nastupio na jakom kružnom turniru u Cirihu 1934. (na kojem je, nakon duže pauze, ponovo zaigrao Lasker), napisao je organizatorima pismo – ali nije dobio ni odgovor.
Ipak, njegova upornost nije ostala bez nagrade…
Krajem 1935. godine dobio je poziv za čuveni božićni turnir u staroj Engleskoj. I iskoristio ga maksimalno!
Glavni favorit Hastingsa 1935/36 bio je, naravno, Salo Flor – tada realan kandidat za svjetsku titulu, sve do svog Vaterloa (turnir AVRO).
Fajn je kasnije zapisao:
„Razbio sam Flora u prvom kolu, proplivao kroz čitav turnir bez poraza i praktično postao zvanično velemajstor. Po povratku kući, zaigrao sam na prvom prvenstvu SAD, a potom su stigla dva dragocjena poziva – za Zandvort i Notingem.“
Salo Flora imao sam priliku da pratim tokom jedne od njegovih posjeta Altajskom kraju, sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Najprije smo legendarnog velemajstora prošetali glavnim prospektom starog sibirskog grada Barnaula, kojeg je u prvoj polovini 18. vijeka osnovao poznati uralski industrijalac Akinfij Demidov.
Minijaturan, suvonjav, skromno odjeven, u jednostavnim plišanim cipelama, Flor je sitnim koracima razgledao grad, živahno se interesujući za staru arhitekturu.
Na svojim nastupima pred ljubiteljima šaha na Altaju rado je dijelio sjećanja na susrete i partije s Kapablankom, Aljehinom, Laskerom, Botvinikom…
Fajna, čini se, nije spomenuo nijednom.
A sudeći po Fajnovim zapisima, Flor mu je u brzopoteznom šahu pružao najozbiljniji otpor (Fajn ga je u jednoj svojoj kolumni za sovjetske novine „64“ nazvao: „mali, ali veliki Flor“).
U ozbiljnim partijama, međutim, Flor nikada nije pobijedio Amerikanca – od njihovih devet susreta, sedam je završeno remijem, a dva puta slavio je Fajn.
Posebno upečatljivo bilo je Fajnovo razbijanje Flora u 5. kolu AVRO turnira.
(Nastaviće se)