STRAST I VOJNA TAJNA VELEMAJSTORA FAJNA (2.nastavak)

PIše: Vladimir Neištadt

Dobar dio prve stranice lista „64“ od 5. marta 1937. bio je posvećen dolasku mladog američkog velemajstora u Moskvu.
Na Bjeloruskoj stanici dočekali su ga predstavnici Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu, članovi organizacionog odbora predstojećeg pripremnog turnira, predstavnici medija… Po svemu sudeći, čovjek sa šapkom „pirožok“ iza nasmijanog Fajna bio je Vladimir Snegirev, tadašnji šef šahovskog odjeljenja Komiteta.

„Iza neuglednog spoljašnjeg izgleda – pisao je o njemu Mihail Botvinik – krio se uporan, pametan i ciljno orijentisan čovjek… Zanimljivo, pohađao je školu u Moskvi zajedno sa svjetskom prvakinjom Verom Menčik.“

S velikom dozom sigurnosti može se pretpostaviti da je upravo Snegirev bio inicijator i organizator Fajnovog dolaska u SSSR.

Zanimljivo je da iz informativne zabilješke na istoj toj prvoj stranici „64“ proizilazi da je na moskovskom trening-turniru, uz učešće velemajstora Fajna i Lilijentala, trebalo da nastupi i Fjodor Bogatirčuk. Ali iz nekog razloga on na turnir nije stigao…

POTPORUČNIK KIŽE-2, „KOJI JE OBIŠAO POLA SVIJETA“, ILI „ZA ARGENTINU – NIJE LOŠE“

Na 5. Svesaveznom šahovsko-damskom kongresu, vatreni govornik i pravnik Nikolaj Kriljenko, sa svom odlučnošću tvrdokornog partijca, obrušio se na privatni časopis „Šahmati“ (koji je izdavao Nikolaj Grekov), jer se drži po strani od društveno-političkog života mlade sovjetske države. Sve više je šahovskog vođu iritirao snažan konkurent državnog periodičnog izdanja „64. Šah i dame u radničkom klubu“ (koji se, dodajmo, punio raznoraznim političkim brbljarijama po nalogu njegovog glavnog urednika Kriljenka).

Te iste godine „prvi sovjetski šahista“ i ugasio je Grekovljev časopis, koji je sarađivao s „bjelogardistom“ Aljehinom, „izdajnikom i otpadnikom“ Bogoljubovim, Nimcovičem, Grinfeldom, Špilmnom i drugim poznatim imenima. Časopis koji je pravovremeno i živopisno pratio sve najvažnije šahovske događaje na planeti tokom 20-ih godina prošlog vijeka… Na primjer, početkom 1927. „Šahmati“ je objavio nekoliko reportaža svog inostranog dopisnika Vjačeslava Rahmanova (koji se u početku potpisivao inicijalima V. R.) iz „velike žadne sale Menhetn-hotela“ sa najvećeg turnira u Njujorku, a zatim je isti taj Rahmanov objavio seriju „dopisa iz Buenos Ajresa“ s meča Kapablanka – Aljehin.

„11. septembra, – izvještavao je Rahmanov, – kročio sam nogom na tlo Buenos Ajresa, grada u kom ja, koji sam obišao samo pola svijeta, nikada ranije nisam bio. Namjerno sam stigao nekoliko dana prije početka meča: želio sam da posmatram obojicu protivnika prije nego što borba otpočne, kako bih tim ‘prije’ mogao da se poigram na kraju meča, jer, naravno, takva borba (o, kako sam je iščekivao!) ne može da ne ostavi traga na čovjekovu psihu.“ Rahmanov je podijelio s čitaocima „Šahmata“ kako je vješto intervjuisao oba učesnika tog epskog duela – Kapablanku i Aljehina, kako je jednom došao na meč s „milom djevojkom“, na koju je „veoma pažljivo pogledao Kapa“. A šta, impozantni Kubanac bio je pravi zavodnik! Nakon senzacionalnih poraza Kapablanke u dvije partije zaredom, Rahmanov je izvještavao: „Gradom kruži anegdota da je jedan nijemi, kada je čuo ishod jučerašnje partije, povikao: ‘Ne može biti!’ – ali je potom od tuge opet izgubio moć govora, jer je bio vatreni kapablankista. Nema veze, za Argentinu – nije loše.“

Na te reportaže dopisnika Grekovljevih „Šahmata“ iz argentinske prijestonice stručnjaci se i danas pozivaju. Tako, Isaak i Vladimir Linderi, opisujući u svojoj enciklopediji o 14 svjetskih šahovskih prvaka peripetije meča Kapablanka – Aljehin, citiraju „dnevnik očevica buenosajreskog meča – novinara Vjačeslava Rahmanova“.

Sada pogledajmo u 1. tom „Mojih velikih prethodnika“, da bismo pročitali sljedeći pasus na strani 429, u poglavlju „Buenos Ajres očima Aljehina“:

„U Buenos Ajresu se dešavalo nešto nezamislivo (nakon što je rezultat postao 3:2 u korist Aljehina – V. N.). Tih dana gradom je kružila anegdota da je jedan nijemi, vatreni kapablankista, čuvši ishod 12. partije, povikao: ‘Ne može biti!’ – i od tuge opet izgubio moć govora.“

Prepoznajete? Gotovo riječ po riječ – prepisana verzija ranije navedene anegdote iz buenosajreskih dopisa Vjačeslava Rahmanova, usput rečeno, u cijelosti prenesenih kao prilog u moskovskom izdanju iz 1991. godine Aljehinove zbirke „Na putu ka vrhunskim šahovskim dostignućima“. U uvodu tog izdanja, sastavljači zbirke I. Romanov (jedan od stvaralaca sovjetskih šahovskih enciklopedija iz 1964. i 1990. godine) i njegov kolega, istoričar B. Turov, bez imalo sumnje nazivaju Rahmanova „talentovanim ruskim novinarom-emigrantom koji je sarađivao s časopisom ‘Šahmati’“.

Zaista nije postojao nikakav ruski šahovski novinar-emigrant po imenu Vjačeslav Rahmanov — pod tim pseudonimom je zapravo zavaravao čitaoce „Šahmata“ moskovljanin, član Saveza pisaca SSSR od 1934. godine (od osnivanja tog zvanja), pjesnik i prevodilac Vladimir Iljič Nejštadt. To je moj rođeni ujak (imamo potpuno isto ime, patronim i prezime). On je sastavljao reportaže s najvećih šahovskih turnira (u raznim krajevima planete), i to uglavnom ne napuštajući Belokamenu, crpeći informacije iz strane štampe (jer je znao mnogo jezika), i izmišljajući anegdote za svoje reportaže — poput ove o nijemom kapablankisti…

Vladimir Nejštadt (stariji) bio je član ekipe koja je pripremala specijalne brojeve šahovsko-damske novine „64“ o AVRO turniru 1938. Ti brojevi su kasnije objedinjeni i ukoričeni, i u tom zborniku se mogu pročitati stihovani zapisi i „zabilješke na marginama“ Nejštadta, koji je koristio razne pseudonime — „velemajstor Savelij Ivanover“, „Vječni šah“ i dr.

Blještav učinak Fajna (5,5 iz 7) u prvom krugu Nejštadt je prokomentarisao kao „Grigorij Šah“:

Opovrgavanje tablice množenja
Provideći sve u kvadratnom svijetu,
Proroci su sipali riječi:
Da je Fajn za rivale smeće,
Da je jasan kao dva i dva,
I da će četiri boda imati.
Al’ u prvom krugu, s lavljom snagom,
Uspio je da dokaže svima,
Da dva i dva znaju biti pet.
A kad se još malo pritisne,
Ponekad bude i s polovinom.

A evo još nekoliko četverostiha „Vječnog šaha“ iz tih specijalnih brojeva pod zajedničkim naslovom „A. S. Puškin o učesnicima“:

Fajn, Keres i Botvinik
Krepka slava iz dana u dan,
Od ovacija sala podrhtava:
Punim gasom niz drum ide
Trojka brzih konja prava.

Reševski
Drugima jame on kopa,
I njega tu i tamo tresnu:
Čas razuzdana veselost,
Čas srčana tuga tijesna.

Aljehin
Brzo lete godine,
Šampion više nije isti,
I magla i nepogoda,
Jesen brzo sve donosi.

Da je Vjačeslav Rahmanov, odnosno Vladimir Nejštadt, zaista izvještavao sa čuvenog njujorškog superturnira 1927. godine (na kojem su učestvovali svi titani šahovske misli osim Laskera) iz „Manhattan Hotela“, mogao je da obrati pažnju na jednog dječaka koji je spretno premeštao figure po demonstracionim tablama pod budnim okom organizatora turnira Geze Marocija. Taj mladi demonstrator nije bio niko drugi do budući kandidat za svjetsku šahovsku krunu — Reuben Fajn…

(Nastaviće se)