Piše: Vladimir Nejštadt
Dakle, 1. novembra 1941. „mesar“ Poljske, Hans Frank, imenovao je bivšeg šampiona SSSR i Njemačke za odgovornog za „Lazarettbetreuung Schach“ (šahovsko hospitalno angažovanje). Tu stalnu funkciju su posebno „napravili za Bogoljubova“ u odjeljenju propagande general-gubernatorske uprave; ranije, kao rođeni stanovnik sela Stanislavčik u Kijevskoj guberniji, radio je u istom odjeljenju kao prevodilac sa ukrajinskog i ruskog jezika.
Dr Lange:
– Bogoljubov je odmah pristupio izvršavanju svojih novih dužnosti – obilascima vojničkih domova (to su bile ustanove u kojima je obični sastav Vermahta, oslobođen od borbenih dejstava, straža, zadataka i slično, mogao da se opusti i odahne – V.N.) i vojnih bolnica na Istočnom frontu i u Beskidskim planinama (prelijepa mjesta za oporavak u sjeverozapadnom dijelu Karpata, u slikovitim dolinama – V.N.). U februaru 1943. godine, list „Krakauer Zeitung“ je zabilježio 55 vojničkih rehabilitacionih domova samo u General-gubernatorstvu od ukupno 225 na cijelom Istočnom frontu, a očekivalo se da će njihov broj rasti. U ovaj broj nisu uključene brojne vojne bolnice koje je Bogoljubov takođe posjećivao.
Inače, ubrzo po imenovanju Bogoljubov je morao da riješi problem koji je mogao da dovede do potpunog kraha njegove nove službe. Svi fondovi za olovo i zeleni bakar (potrebne za otežavanje i punjenje šahovskih figura) koje je okupaciona vlast Poljske imala, preusmjereni su za čisto frontovne potrebe Vermahta, koji je neslavno propao u blickrigu. I kao što je otkrio neumorni njemački profesor u punoj verziji dnevnika Frankove službe (objavljenom u Varšavi), na ličnom sastanku sa general-gubernatorom u proljeće 1942, Jefim Dmitrijevič – pronašavši izlaz iz situacije! – demonstrirao je svoj pronalazak: figure napravljene bez pomenutih deficitarnih materijala.
Zadovoljni Frank odmah je naredio da Bogoljubov isporuči upravi po razumnoj cijeni hiljadu šahovskih kompleta novog uzorka i da ih potom lično rasporedi po vojnim bolnicama. Ko je trebao da naruči sa obližnje fabrike i preuzima gotove komplete? Frank to u dnevniku ne precizira, ali vjerovatno je i to bilo povjereno Jefimu Dmitrijeviču…
Zahvaljujući svom predlogu za unapređenje rada, „izvanredni njemački građanin“ (tako Bogoljubova nazivaju u članku „Drugi odmetnik“ u broju 15 časopisa „64-ŠO“ iz 1991. godine) uspio je sa istim žarom da nastavi zadatak koji mu je povjerio jedan od glavnih nacističkih zločinaca, Frank – „Lazarettbetreuung Schach“. Time je, otvoreno govoreći, doprinosio rehabilitaciji i, samim tim, brzom vraćanju vojnika Trećeg rajha na front.
…Početkom 1944. u Krakovu su se posle 20 godina sreli Jefim Bogoljubov i Fedor Bogatirčuk, koji je stigao u glavni grad General-gubernatorstva sa porodicom i ostacima svog kijevskog Instituta za eksperimentalnu medicinu (a zaposleni su bili primljeni u stalni sastav „Instituta Istoka“ u Krakovu). Kako je poznato, u svojoj memoarskoj knjizi „Moj životni put ka Vlasovu i Pragu“ profesor radiolog (bivši šampion SSSR) je predstavio je sasvim pozitivan lik Bogoljubova, ne spominjući ni reč o njegovoj službi kod Franka, dok je uz druga Fedora J.D. beskompromisno i žestoko kritikovao Hitlera (ma, krajem rata su mnogi njegovi sunarodnici već psovali Führera gdje god stignu…).
Međutim, Jefim Dmitrijevič nije baš mnogo otkrivao svom zemljaku, sigurno je prikrivao partijski status svojih ćerki – Sonje i Tamare.
Ovaj podatak otkrio je upravo onaj neumorni i nepristrasni istraživač Bernd Lange, i evo citata iz njegovih nedavnih pisama meni:
„Federalni arhiv, berlinska filijala, udaljena je deset minuta hoda od mjesta gdje živim. Nije mi bilo teško dobiti pristup za dva dosijea sa karticama članova NSDAP: centralnom iz Minhena i većem, koji su Amerikanci predali nakon 1990. godine. Najveći problem je stvarno pronaći pojedinačne kartice… Ali rijetko prezime Bogoljubov omogućilo mi je da bez problema pronađem kartice ćerki u arhivskom nizu. Čudno je da nisam mogao naći karticu same glave porodice. Morao sam se obratiti u region gdje je vođen proces njegove denacifikacije, odnosno u Frajburg. Naravno, u poslijeratnim godinama nikad nije pominjao da su njegove ćerke, kao i on sam, bile članice partije (J.D. od aprila 1941.). To je moglo ugroziti njegove šanse za bezbolnu denacifikaciju, kojom je faktički izbjegao ozbiljne optužbe.
Što se tiče ćerki, pročitao sam istražne materijale o članstvu u NSDAP tokom rata. 1941. godine bilo je prilično lako postati član partije sa 18 godina, a Sonja je, čini se, bila aktivna partijska članica. Kad je posjetila Varšavu, odmah se registrovala u lokalnom partijskom odjeljenju, u blizini glavnog mjesta sastajanja nacista u poljskoj prestonici – Deutsche Haus, i tada najboljeg varšavskog hotela „Bristol“. Tada je boravila u samom centru grada, u luksuznoj kući, u kojoj danas stan košta oko 5000 evra po kvadratnom metru. Možda ovaj privremeni boravak starije ćerke objašnjava zašto je Bogoljubov neko vrijeme igrao za Varšavu, a ne za Krakow…“
Ulazak u NSDAP 1943. godine bio je dostupan samo za 5% najodanijih pristalica Hitlera iz Bund Deutscher Mädels (Saveza njemačkih djevojaka), ženskog pandan Hitlerjugendu (u šahovskom odjeljenju kojeg je uspješno predstavljao budući velemajstor Lotar Šmid). U cjelini, obe Bogoljubove kćerke nesumnjivo su se više identifikovale sa nacističkom partijom nego što su to odražavala izuzetno oprezna objašnjenja njihovog oca o svom članstvu u NSDAP-u. Ne sumnjam ni da je u nacističkoj partiji bio i djed sestara, otac Fride, radnik pivare Kaltenbah.
Bogoljubov, odlučan da konačno prekine sa kompromitujućom saradnjom sa „mesarom“ Poljske, napustio je Krakow 27. jula 1944. godine, očigledno pod izgovorom da se vidi sa svojom porodicom. Crvena armija je već ulazila u General-gubernatorstvo. Zanimljivo je da je Bogatirčuk u istoj sedmici u julu uzeo odmor na poslu u Deutsches Institut für Ostarbeit. I on i njegova supruga (zaposlena na pola radnog vremena u institutu) se nisu vratili nazad. Platne liste Ostinstituta ostale su u Krakovu, kad su nacisti predali stari poljski grad u januaru 1945. Imam nekoliko kopija iz biblioteke Krakovskog univerziteta. Bogatirčuk je otputovao u Berlin i Potsdam na naučnu misiju (zaustavivši se blizu mog sadašnjeg mjesta stanovanja) i tamo je upoznao Vlasova, koji ga je uvjerio da radi za ROA i učestvuje na praškom sastanku. Tako da su se Bogatirčuk i Bogoljubov sasvim mogli sresti na putu prema zapadu iz Krakova. Čini se da su obojica mnogo lagali.
Slika iz kartoteke NSDAP Sonje Bogoljubove (godina rođenja – 1923), koja je stupila u nacističku partiju 10. maja 1941.
Slika iz iste kartoteke Tamare Bogoljubove (rođena 1925), koja je stupila u NSDAP 20. aprila 1943.
(Nastaviće se)