Moskva, 2014.
***********
Pokušavajući da se probijem kroz dimnu zavjesu, čisteći njegov lik od ljuske koju su mu djelimično nakačili kolege i novinari, a djelimično i on sam, trudio sam se da pošteno i strogo nazovem stvari svojim imenom. Čitalac će lako uočiti kada se to dešava i može, naravno, da se ne složi s mojim zaključcima.
Ne usuđujući se da dođem do nekakvog konačnog zaključka, tu i tamo sam se pozivao na mudrace i filozofe. Da li je to pomoglo? Nisam siguran: koliko god da oblijepiš tako neobičnog čovjeka kao što je David Bronštajn izrekama autoriteta, njega ne možeš otkriti pomoću lijepih aforizama.
Neko od poznatih biografa je primijetio da ispričati život nije ništa lakše nego ga proživjeti. Odlično znajući da je tuđi život uopšte nemoguće ispričati, ja sebi takav cilj nisam ni postavljao. Jer veoma često potpuna istina o čovjeku tako i ostane nepoznata, a samom čovjeku poznata je još manje nego bilo kome drugom.
Svaka biografija je izmišljotina, čak i ako je povezana s činjenicama, zato što se unutrašnji svijet bilo kog čovjeka ne može opisati. Utoliko teži će biti zadatak budućeg biografa Davida Jonoviča Bronštajna.
Uvjeren sam: njegov život može biti napisan samo u formi patografije. Ako se tridesetih godina prošlog vijeka patografijom smatrala „posebna forma biografije, sastavljena sa stanovišta karakteroloških i psihopatoloških podataka izuzetnog čovjeka“, danas je to prije „oblast kliničke psihoterapije, koja proučava stvaralaštvo darovitih ljudi u skladu s duševnim i duhovnim osobenostima individue“.
U njegovoj karakteristici može se naići na nevjerovatnu raznovrsnost ocjena — mudar, nepodnošljiv, genijalan, lažan, posljednji romantik, šizofrenik, žrtva sistema, prorok koji je pretekao svoje vrijeme, zanovijetalo, mesija, licemjer s manijom veličine, ludak, Sokrat.
U stvari, u njemu je bilo svega pomalo. Ta svojstva nipošto nisu međusobno isključiva, i bilo bi pogrešno, pa i nemoguće, svesti ga na jedan zajednički imenitelj.
Pisati o Bronštajnu dvostruko je teško i zbog toga što je u brojnim intervjuima jednom tvrdio jedno, drugi put sasvim drugo, a treći put — opovrgavao sve rečeno ranije. Na gotovo svaku njegovu tvrdnju može se naći potpuno suprotna po smislu, takođe njegova sopstvena.
Ponekad se činilo da, žonglirajući mislima, on jednostavno zabavlja sagovornika. Posmatrao je događaje iz različitih uglova, dajući im različitu rasvjetu i, kao docent u auditorijumu, s vremena na vrijeme okretao bi tablu i crtao na drugoj strani nove formule i dokaze. A već sjutra mogao je sve to da pobije, dokazujući suprotno s jučerašnjom ubijeđenošću.
Kada sam ispitivao Maksa Evea o Savieliju Tartakoveru, bivši svjetski prvak je primijetio da ga od savremenih šahista Tartakover najviše podsjeća na Bronštajna: „takođe prepun ideja, ali nekako čudan, čudan…“
Nažalost, nisam tada pitao Evea šta podrazumijeva pod riječju „čudan“. Vjerovatno je Profesor mislio da se obojica nisu uklapala u opšte okvire, da su ispadali iz uobičajenih ljudskih tipova.
I sam sam to shvatio kada sam pokušavao da Bronštajna svrstam u neku od ljudskih kategorija toga vremena, dok nisam odustao od beskorisnog posla. Jer, rečeno je: „ne poredi — živući je nesamjerljiv“.
Može se prigovoriti: a da li uopšte treba govoriti o izuzetnom šahisti kao o čovjeku? Čak i o ljudima najvišeg stepena darovitosti Britanci više vole da kažu he has a genius — on ne „jeste genije“, nego „ima genija“. Čovjek se, naime, ne iscrpljuje genijalnošću, ali koga zanima kako se uklapa život neobičnog čovjeka s njegovim svakodnevnim životom? Zar nije dovoljno ograničiti se na izvanredne partije bez sporednih biografskih primjesa, posmatrajući neobičnog čovjeka samo kroz ono u čemu se njegov genij ispoljio?
Jer genije, kada se posmatra kroz uveličano staklo, gotovo uvijek gubi svoje očaravanje i pretvara se u običnog čovjeka sa svojim strastima i slabostima. Koga, na kraju krajeva, zanima što je Aljehin pio gorčicu, Kapablanka bio lovac na žene, a Fišer antisemit?
Bronštajn takođe postoji u svojim partijama i u svojim knjigama, i mnogi mogu reći — nema apsolutno nikakve uloge kako se ponašao David Jonovič Bronštajn u okolnostima koje mu je vrijeme nametnulo.
Ne mogu se složiti: izuzetan čovjek u bilo kojoj oblasti interesantan je i u ličnom, svakodnevnom, a ne samo u onome po čemu se razlikuje od drugih.
Zar nije zanimljivo da se u najmračnije vrijeme Sovjetskog Saveza nalazio pod patronatom visokog činovnika državne bezbjednosti? A zar njegove čudesne idiosinkrazije nisu zanimljive? A njegovo neadekvatno ponašanje, reputacija čudaka, originala, potom disidenta — nisu zanimljivi?
U slučaju Bronštajna njegova lična svojstva imaju značaj i za razumijevanje njegovog sportskog puta. Njegov život ne može se posmatrati kao prost dodatak stvaralaštvu — bez objašnjenja pojedinosti njegove biografije često će biti nerazumljive čak i odluke koje je donosio za šahovskom tablom.
(Nastaviće se)