Autor: Jurij Šaburov
Po povratku u Pariz, Aljehin je izuzetno rijetko dolazio u prostorije lože „Astreja“, o čemu svjedoči i pismo Kandaurova Vjazemskom (od 2. novembra 1934. godine):
Dragi kneže Vladimire Vladimiroviču, vidio sam brata Aljehina, koji bi želio redovno prisustvovati našim sastancima kada je u Parizu — ali ne dobija pozive, po sopstvenoj krivici, kako sam kaže, jer nije obavještavao braću Sekretare o promjeni svojih adresa.
On moli da mu se pozivi šalju na njegovu stalnu adresu:
Aleksandar Aljehin, Le Château, St. Aubin — le — Cauf, Seine Inférieure.
A 12. juna 1937. godine, na sastanku lože, razmatrano je pitanje isključenja dvojice masona, među kojima je bio i Aljehin. To se dogodilo četiri mjeseca prije njegovog revanš meča s Maksom Eveom…
Šta je Aljehinu donijelo druženje u loži „Astreja“, šta je tamo pronašao, a u čemu se razočarao? Na ta pitanja mogao bi odgovor dati sam Aljehin , i to ne toliko riječima, koliko svojim djelima: knjigama „Moje najbolje partije“ (1908–1923) i „Međunarodni šahovski turnir u Njujorku 1924“, koje su postale značajni događaji u šahovskoj literaturi.
U knjizi „Na putu ka višim šahovskim dostignućima“ poseban interes izaziva drugo poglavlje — „Partije naslijepo“. U njemu je Aljehin opisao kako je savladavao taj način igre, pri kojem šahista najavljuje svoje poteze ne gledajući u tablu, već po sjećanju. Prilično detaljno objašnjava proces pripreme i tok same igre:
„Igrač koji igra naslijepo ne pokušava da pred očima rekonstruiše čitavu tablu… on se prisjeća samo nekog karakterističnog poteza, konfiguracije dijela table… vizuelna memorija se koristi samo onda kada u posebno kritičnom trenutku treba provjeriti položaj, razjasniti moguću zabludu i slično…“
Nivo igre naslijepo zavisi ne samo od broja protivnika, već i od šahovske kvalifikacije. Uz poštovanje tih uslova, „…mjerilo vrijednosti pri jednakom ili većem broju partija treba da bude samo procentualni odnos osvojenih poena. Što se tiče umjetničke vrijednosti igre naslijepo, ona je nevelika… Došao sam do uvjerenja da igra naslijepo ne samo da utiče na snagu igrača, već u značajnoj mjeri iskrivljuje način razmišljanja i stil igre.“
„O vrijednosti igre naslijepo uopšte postoje različita mišljenja. U Americi, na primjer, ona se veoma cijeni, dok se u Sovjetskoj Rusiji smatra beskorisnom sa umjetničkog stanovišta i ujedno štetnom po zdravlje.
Ja sam… cijenim igru naslijepo samo kao sredstvo propagande…“
S argumentima Aleksandra Aleksandroviča teško je raspravljati, iako su njegove kombinacije i tu ostavljale snažan utisak.
Rad na knjigama Aljehin je smjenjivao s nastupima koji su imali za cilj dalju popularizaciju šaha. Tokom ljeta 1928. godine, u Parizu je održao simultanku naslijepo osam partija — i sve je pobijedio. U jednoj od njih sproveo je višepoteznu kombinaciju.
Zatim je Aljehin krenuo na kratko putovanje u Englesku. Dana 8. jula, u kafeu „Gambit“, održao je simultanku protiv majstora i prvoklasnih igrača. Svjetski šampion je tri partije dobio, a jednu izgubio. Paralelno s tom simultankom, igrao je i dvije partije naslijepo — jednu je dobio, a druga je završena remijem.
Na ta pitanja mogao je odgovoriti samo on lično. Međutim, Aljehin nikada nije prekršio zakletvu koju je dao pri ulasku u ložu i nikome nikada nije rekao da je bio mason. Kasnije su se pojavljivale tek poneke glasine. Tek je autor ove knjige 1994. godine uspio da pronađe dokumentovani dokaz tog činjenice.
No vratimo se u 1928. godinu, kada je Aljehin ov trijumf bio zasjenjen zlobnim člankom Kriljenka i kasnijim neprijateljskim potezima rukovodilaca Svesavezne šahovske sekcije — Samuila Vajnštajna i njegovog prezimenjaka Borisa Vajnštajna.
U to vrijeme, Aljehin je bio pod određenim uticajem Osipa Bernštajna. On je često dolazio u Aljehinov stan, gdje su dvojica velemajstora s uživanjem satima sjedili nad šahovskom tablom.
-Nastaviće se-