
F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
Konačno, 11. jula 1972. godine u Rejkjaviku, nakon različitih odlaganja koja su prijetila potpunim prekidom meča, 35-godišnji Boris Spaski i 29-godišnji Fišer sjeli su za šahovski sto pred 2500 gledalaca u sali zabavnog kompleksa Laugardalsholl, smještenog u glavnom gradu Islanda – počeo je jedna od najuzbudljivijih duela u istoriji šaha.
Tako se desilo da je u vrijeme Hladnog rata za kapitalističku i komunističku propagandu pobjeda ili nadmoć u bilo kojem dijelu Univerzuma bila najbolja demonstracija moći. Bila je to era kada su priče iz svijeta špijunaže sa svojim ogromnim tehnološkim arsenalom preplavile bioskope i televiziju.
Oštar ideološki kontrast između protivnika pojačavao je strast sa kojom su navijači očekivali početak duela. Ništa čudno što je međunarodna štampa, podgrijavajući očekivanja miliona čitalaca i ljubitelja šaha širom svijeta – uključujući neofite i ljude daleke od šaha – bez ikakve sumnje ovo događanje nazvala „Mečom stoljeća“.
Nakon pobjede Spaskog u prvoj partiji (ukupno je bilo predviđeno 24), desilo se bez presedana u istoriji svjetskih prvenstava. Bobi Fišer je izjavio da, ukoliko se televizijske kamere ne uklone iz sale za igru, neće nastaviti meč. Nastala je izuzetno napeta situacija – čak je i američki impresario Chester Fox, koji je kupio televizijska prava, reagovao negativno.
Tek kada je Fišerova prijetnja postala stvarna (prošlo je 35 minuta od početka Fišerovog sata u drugoj partiji, a on je i dalje ostao u hotelskoj sobi), Fox je pozvao odbjeglog igrača i obavijestio ga da mijenja stav. Fišer je zahtijevao da se na njegov sat vrati vrijeme koje je proteklo od zvaničnog početka partije, ali sudija, Nijemac Lothar Schmid, odlučio je da to protivrječi pravilniku i dodijelio pobjedu Spaskom (drugoj u meču) zbog nepojavljivanja protivnika.
Organizatori i šahovska štampa sumnjali su da će meč moći normalno da se nastavi, uprkos činjenici da su naredne partije igrane u maloj sali iza scene, gdje nije bilo pristupa ni publici, ni televizijskim kamerama.
Samo blizak krug Amerikanaca znao je za loše raspoloženje Fišera i promijenjeno psihičko stanje nakon neočekivanog 0:2. Ali te noći u Rejkjaviku zazvonio je neočekivan, gotovo mističan telefon. „Želim da vam prenesem da američki narod želi da vas vidi svjetskim šahovskim prvakom. Gospodine Robert Fišer, molim vas! Trznite se i odmah se vratite za šahovski sto!“
Ova rečenica, kasnije ponovljena u mnogim knjigama, izgovorio je uticajni političar Henry Kissinger, savjetnik predsjednika Richarda Nixona.
Sledećeg dana Bobi Fišer pojavio se kao zraka sunca u maloj sobi iza glavne scene. Iako mu je trebalo čitavih pet minuta da odigra prvi potez, zatim je igrao lako i opušteno i već u petom satu primorao protivnika na predaju. Nakon toga su Rusi počeli da zahtijevaju da meč bude vraćen na glavnu scenu, a Fišer, što je potpuno iznenađujuće, nije se protivio. Samo je zahtijevao da ne bude drugih televizijskih kamera osim onih koje snimaju internu dokumentaciju.
Nedjelju dana nakon šeste partije, Fišer je prešao u vođstvo, ostvarivši dvije uzastopne pobjede. Na sredini meča rezultat je bio 7:5 u njegovu korist.
Usprkos prednosti u rezultatu, Fišer nije odustajao od svojih zahtjeva; najviše ga je smetao šum i šaptanje publike u sali. Pri svakom njegovom primjedbi, Nijemac Schmid pritiskom na dugme palio je elektronski displej sa porukom za tišinu u sali.
„Zabranjen je ulazak u salu djeci sa slatkišima, jer me iritira šum razvijane omotnice.“
„Zahtijevam da se kamere uklone iz sale; ako želite koristiti televizijske kamere, neka budu na daljinsko upravljanje.“
„Ne mijenjati stolice do kraja meča, jer je stolica za igru poput vlastitog kreveta.“
„Treba mi drvena tabla; trenutna, od mermera, loše je urađena: bijela polja su veća od crnih.“
Ove i mnoge druge primjedbe Fišer je iznosio s krajnjom odlučnošću. Spremnost da se njegove primjedbe usvoje objašnjavala se ne samo čvrstinom njegove pozicije, već i njihovom opravdanošću. Zahtijevao je da dva prva reda u sali budu slobodna od publike – zahtjev je ispunjen; zatim je proširio zahtjev i na naredna dva reda, koji su takođe oslobođeni. Ali novi zahtjev – da se oslobodi još sedam narednih redova – razljutio je Ruse.
(Nastaviće se)