Aljehin (67.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Ogromno interesovanje koje je svuda izazvao rezultat meča potaklo je Aljehina da početkom 1928. godine da novinarima opširniji intervju. On je bio objavljen u inostranoj štaampi, kao i u petom broju moskovskog časopisa „Šah“ iste godine. Upoznati se s tim intervjuom nije beskorisno ni za današnje čitaoce.

„Tako je malo vremena prošlo od završetka meča za svjetsko prvenstvo — a već sam mnogo puta morao da odgovorim na pitanje koje, kao u žiži, odražava stav ogromne većine kako ljubitelja šaha, tako i ljudi potpuno ravnodušnih prema našoj umjetnosti i sportskoj strani meča:

— Kako (to jest, zapravo, zašto) ste uspjeli da pobijedite Kapablanku?

— Mislim da mojoj pobjedi može postojati samo jedno objašnjenje, koje je po svojoj jednostavnosti nalik na jednu od „istina“ gđe de la Palis, a to je da sam u Buenos Ajresu krajem 1927. godine jednostavno igrao bolje od Kapablanke…“

Može se, naravno, razmatrati da li je moj protivnik bio u svojoj najboljoj formi (iako je on sam prije početka meča izjavio urbi et orbi da se osjeća odlično i da je potpuno spreman za borbu), i hoće li u sebi pronaći nove snage za revanš-meč koji sanja da organizuje 1929. godine. Uprkos vrlo visokom mišljenju o klasi mog protivnika, kao i jednako visokoj ocjeni njegovog intuitivnog dara i klasičnog stila njegovog stvaralaštva, smatram da će Kapablanka 1929. godine biti vrlo malo različit od Kapablanke iz 1927. godine — isto onoliko koliko se i ovaj potonji razlikovao od onog koji je pobijedio Laskera u Havani 1921. godine.

Tako mislim zato što dva i po mjeseca kontakta s kubanskim genio latino mogu samo da učvrste moje mišljenje o njemu, koje je počelo da se formira još u znamenitim danima peterburškog turnira 1914. godine: šahovski nedostaci Kapablanke, istina, nisu veliki i ja ih teško mogu iskoristiti, ali su zato neiskorjenjivi, jer su suviše čvrsto povezani s njegovim ljudskim, suviše ljudskim manama.

Ali ako Kapablanka nije igrao lošije nego ranije, zašto su naši raniji rezultati bili tako malo slični onome što se dogodilo u meču?

Da, vjerovatno prije svega zato što sam se ja po prvi put u čitavoj svojoj šahovskoj karijeri u Buenos Ajresu našao pred neponovljivom prilikom za vrhunsko sportsko dostignuće i… igrao sam onako kako nikada u životu nisam.

Rezultati meča, osim ličnog zadovoljstva, donijeli su mi još dvostruku radost: prvo, zbog spoznaje da sam uspio da oslobodim šahovski svijet od štetnog očaranja, od masovne hipnoze u kojoj ga je držao čovjek koji je u posljednje vrijeme postao propovjednik ništavila šahovske umjetnosti i njenog skorog nestanka; zatim, zbog vjere da će činjenica moje pobjede, koja se činila tako nevjerovatnom, moći mnogima da posluži kao podsjetnik da se i u drugim oblastima života prije ili kasnije može dogoditi ono nepredviđeno i, naizgled, nemoguće, što iznova i iznova pretvara i najsmjelije snove u stvarnost…“

Pobjeda Aleksandra Aljehina u meču sa Kapablankom otvorila je novo, sjajno poglavlje u hronici borbe za svjetsko prvenstvo i postala važna prekretnica u neiscrpnom razvoju šahovske umjetnosti. Privukla je opštu pažnju i postala prava senzacija. Šahovski svijet je aplaudirao ruskom velemajstoru, koji je toliko ubjedljivo i efektno dokazao svoju nadmoć nad, do tada, nepogrešivom „šahovskom mašinom u ljudskom obliku“. Reporteri su opsjedali novog svjetskog šampiona sa molbama za intervju. Glavna tema razgovora sa novinarima bila je, naravno, analiza duela dvojice velikih šahista. Ipak, razgovori su ponekad poprimali i nešto drugačiji ton.

Tako je u intervjuu objavljenom 11. decembra 1927. godine u listu „New York Times“, novinara zanimalo: „Imaju li matematičke sposobnosti, mašta, pamćenje i proračunatost ulogu u stvaranju šahovskog genija?“

Odgovarajući, Aljehin je rekao da matematičke sposobnosti nemaju značaja u šahu: „Šta ima značaj? Mašta prije svega. I još dar za apstraktno mišljenje…“ Nastavio je objašnjavajući da se ne treba pridavati preveliki značaj nasljeđu: „Možete biti briljantan šahista čak i ako niko od vaših predaka nikada nije ni vidio šahovsku tablu…“

A onda je Aljehin iznio misli koje su ga obuzimale:

„Čudna borba odvija se u meni kad igram šah. Borba između mašte, s jedne strane, i trezvene proračunatosti — s druge. Shvatate, višak mašte i višak proračunatosti jednako su štetni. I jedno i drugo vas mogu potpuno obuzeti, ali vas vuku u suprotnim pravcima. Ta dva principa moraju se dovesti u ravnotežu razumnim zdravim razumom. To i pokušavam stalno da postignem, dajući čas prednost jednom, čas drugom. Ipak, u mom slučaju, mašta dominira. U meni ona djeluje intenzivnije nego proračunatost, snažnije…“

(Nastaviće se)